Aktualno

Ekskluzivno iz Londona: The Cult @ Brixton Academy

5.10.2006. @ 07:00 Boris Sokolić

Pročitavši prije dosta mjeseci da će bend koji zauzima najviše mjesta u mojoj muzičkoj kolekciji imati veliki koncertni povratak u UK, zemlju u kojoj je sve počelo i u kojoj iz mnogo razloga nije bilo 'prave' turneje još od one "Beauty's On The Street" 1994. godine, znao sam da ću ovaj put morati biti tamo i doživjeti ih u autentičnoj 'British atmosferi', s potajnim nadanjem za nečim dodatnim i specijalnim što će ponuditi svojim vjernim engleskim fanovima.

Kalkulacije oko toga koja dva koncerta odabrati (kad se već ide, onda se ide na dva!) bile su jasne istog trena. Prvi je bio Manchester Apollo, rodni grad Billyja Duffyja, na sjeveru Engleske, epicentar nebrojenih dobrih grupa. Drugi je bio još lakši - London, Brixton Academy, mjesto gdje su do tada svirali šest puta (zadnji put 2001.), završavali turneje, održavali specijalne koncerte samo za svoje fanove za vrijeme velikih turneja s drugima...

I tako je prošlo ljeto, došao je rujan i počeo je engleski dio The Cultove "A Return To Wild" turneje započete još u ožujku u SAD-u. U međuvremenu sam ih gledao na Exit i Volt festivalima gdje su odrokali znalački - čvrsto, glasno i bez zadrške.

The Cult su sada, uz Astburyja i Duffyja, John Tempesta na bubnjevima, Chris Wyse na bas gitari i Mike Dimkitch na ritam gitari (koji je s njima, 'on i off', već 12 godina). Eksplozivan Tempesta u kombinaciji sa staloženijim, ali uvijek prodornim Wyseom, čine svježu i dinamičnu ritam sekciju koja je i više nego mjerljiva s onom Matt Sorum/Jamie Stewart, ili Scott Garrett/Craig Adams.

Detaljniji osvrt na prvi od ova dva koncerta, onaj u manchesterskoj dvorani Apollo koji se održao 20. rujna 2006., ostavit ću za neku drugu recenziju. Samo ću spomenuti da je doživljaj u prvom redu bio razvaljujuće nabijen energijom, pakleno glasan i neizmjerno inspirativan. Biti na dva metra od Iana Astburyja i Billyja Duffyja dok bespoštedno harače i daju sve od sebe na stvarima s "Dreamtime", "Love", "Electric", "Sonic Temple" ili "Ceremony", među kojima se našla i "Rise" iz 2001., bilo je predobro da bi bilo istinito. Ali bilo je istinito.

Još uvijek su u formi i još uvijek su to The Cult bez trunke izgubljenog kredibiliteta ili identiteta, a svi se slažu da zvuče možda i najbolje dosad. Iza koncerta ostvario sam jednu od životnih želja i po prvi puta se rukovao s grand masterima Ianom i Billyjem, palo je i slikanje, potpisivanje... To ti je Engleska - potpuno drugačije od Exita i Volta (u pogledu dostupnosti nekih članova benda). Samo treba biti u pravo vrijeme na pravom mjestu, a nisu na odmet ni dobri odnosi s jednim od njihovih roadieja.

Dva dana kasnije, 22. rujna, imali smo ulaznice za legendarnu Brixton Academy u južnom dijelu Londona. To je definitivno najljepša koncertna dvorana u kojoj sam ikad bio. Uređena u Art Deco stilu, otvorena je 1929. i najveća je od četiri Astoria teatra. Poseban ugođaj daju ugodno osvjetljeni svod iznad stagea i lijeva i desna 'terasa' sa stupovima. Prekrasno!

Tu večer prepunilo ju je ravno 5.000 fanova punih entuzijazma i želje za poštenim rockom. Zadnji album ("Beyond Good And Evil") The Cult su izdali prije pet godina, a ovakav interes u svakom gradu u kojem su nastupili (koncerti su bili 'sold out') ne traži puno objašnjenja - Engleska ih još uvijek voli i ne srami se to pokazati!

Svoju londonsku večer otvorili su klasikom "Lil' Devil" - ovacije koje su uslijedile bile su toliko intenzivne i gromoglasne da je bio moguć samo jedan scenarij: The Cultu će ova večer i ova publika značiti isto koliko i njihov nastup nama, možda i više.

Svaka sljedeća pjesma - "Sweet Soul Sister", "Electric Ocean", "The Witch" - otvarala je i topila Ianovu misterioznu prirodu dok se zbližavao s presretnom publikom.

Bio je pričljiv i jednostavno je gorio je od želje da da sve, zaista sve od sebe. Svoj snažan i čisti glas nije štedio ni sekunde. Na Billyju se također vidjelo koliko ga 'puca' ova svirka u Brixtonu, što je pokazao besprijekornim sviranjem svojeg bijelog Gretsch White Falcona i raznovrsnih Gibson Les Paulova u pravim pozama.

Kristalan, oštar, onaj njegov 'signature' zvuk iz šest uredno složenih Marshalla rezao je svaki kutak dvorane dok su tekle emotivno nabijene i do daske navijene "Spiritwalker", "Revolution", "Rain" i "Wonderland" posvećena Danny Sugermanu.

Ostatak seta iza akustične "Edie" bila je čista The Cult razaračina koja je zabezeknula one nespremne, a one spremne prestravila snagom - "Fire Woman", "Peace Dog", "Rise", "Wild Flower" i "Love Removal Machine". Zadivljujuće!

Za bis "The Phoenix" i najlegendarnija od kultnih - "She Sells Sanctuary". Cijelokupna vrišteća publika na nogama u dvorani s čijih zidova se cijedi znoj. Ian govori da su za pola godine opet tu, s promocijom novog albuma. Da bar!

U backstage baru su bili svi osim Iana. Prema mnogima, ovo im je bio jedan od najboljih nastupa. Slažem se. Nemam više ništa za napisati, osim... Najbolji koncert ikad!

Izvještaji