Recenzije

Tindersticksi stvoreni za uživanje

20.1.2004. @ 00:38 Tamara Banjeglav

Tindersticksi su jedan od najboljih britanskih bendova koji se pojavio u devedesetima, a koji je relativno slabo primjećen. Vjerojatno zbog spore glazbe, sumorne atmosfere i nimalo plesnih pjesama, ali ipak najvećim dijelom zbog prilično čudnog vokala Stuart Staplea.

Poslijednji album, "Waiting For The Moon" mnogi smatraju povratkom u njihove početke.

Naslovna "Waiting For The Moon" vjerojatno je i glavni razlog zašto je ovaj album proglašen povratkom na benda na početak njihovog stvaralaštva, a "Until The Morning Comes" opet potvrđuje činjenicu da su Tindersticksi mnogo toga naučili od Leonard Cohena, s kojim ih nerijtko i uspoređuju.

"4.48 Psychosis" zvuči pomalo kao Sonic Youth s tim svojim razornim violinama i psihodeličnim bubnjem, ali je to, prije svega, pametna i agresivna pjesma kakvih bi na albumu trebalo biti više.

Ali budući da je to jedina takva pjesma na "Waiting For The Moon", ostatak albuma zvuči kao depresivna ispovijest introvertiranih pojedinaca. Što ne znači da u albumu neće moći uživati i oni drugačijeg raspoloženja.

Ipak, ostaje činjenica da se ovdje radi o čistoj melankoliji pretočenoj u zvukove mekog klavira, različitih gudačih instrumenata i nešto bubnjeva, ali nimalo agresivnih. Sve je to, naravno, začinjeno nezaboravnim vokalom Stuart Staplea, a u opisima glazbe Tindersticksa često se spominje i začarana violina Dickon Hinchliffea.

A i sami su Tindersticksi takav bend - nezaboravan. Jednom kada ih čujete zavuku vam se pod kožu i teško da ćete se ikada više moći sasvim osloboditi njihovog nježnog i smirujućeg zvuka.

"Waiting For The Moon" je jedan od onih albuma koje je teško opisati jednostavno zato što nisu stvoreni za opisivanje, nego zato da bi se u njima uživalo.

Albumi