Recenzije

Novovalni specijaliteti na francuski način

5.9.2006. @ 23:43 Nikica Spudić

Iznimno poznati francuski producenti, Marc Collin i Olivier Libaux, 2003. godine došli su na briljantnu ideju napraviti bossa nova verzije velikih novovalnih hitova. Već prva razrada plana, na sveopće zadovoljstvo, rezultirala je projektom nazvanim Nouvelle Vague. Tim projektom zaživjele su neke od pjesama koje su obilježile osamdesete godine prošlog stoljeća.

Pjesme koje su im bile omiljene iz tog razdoblje, i to evergreeni Depeche Modea, Joy Divisiona, Soiuxsie And The Bansheesa, New Ordera, Curea, The Clasha i pregršt drugih svojevremeno iznimno zapaženih bendova. Producirane su i izvedene na šarmantan i iznimno lukav pop način začinjene francuskim sexy štihom.

Ideja koju su razradili do savršenstva veoma je zanimljiva, a podrazumijeva osnovnu melodiju svake pjesme u interpretaciji potpuno anonimnih pjevačica, ali pjevačica koje nikada do tada nisu čule izvorne punk, rock ili new wave originale. Na taj način nastaje novi te sasvim originalno napravljeni cover za postojeću pjesmu koji zvukom podsjeća na jazz te kičasti pop šezdesetih godina.

Njihov prvi, istoimeni album izašao je krajem 2004. godine te je odmah privukao pažnju i pokupio simpatije kako istinskih audiofila tako i izrazitih jazzera pa čak i stare garde punkera. Kompletni projekt, osim dvojca Collin - Libaux, obavilo je osam žena i to šest Francuskinja, Brazilka i Amerikanka.

Na posljednjem albumu dolazi do male promjene postave pa tako kompletnu ideju razrađuju četiri žene i dva muškarca, naravno sve to pod budnim okom i dirigentskom palicom francuskog producentskog para. Najzanimljivija od svega je inverzija, odnosno pjesme koje su u originalu otpjevale žene sada je obradio muški dio tima, pa je tako interpretaciju Yazooova "Don't Go" i Blondieve "Heart Of Glass" prepjevao gospodin Gerald Toto, za kojega uopće ne bi primijetio da je muško da to već negdje prije nisam pročitao.

Najzaposlenija od čitave ekipe i ovaj put bila je gospodična Melanie Pain, koja je svoj doprinos dala i na prvijencu, a na ovogodišnjem uratku razveselila me interpretacijama "Killing Moon", "Dance With Me", "Blue Monday" te savršenom "Ever Fallen In Love". S prvog albuma poznate su još Maria Celeste, Silja, dok je Phoebe Killdeer ovogodišnje pojačanje.

Da bih vam što lakše predočio čitavu ideju, zvuk i odabir ritma napisati ću vam mali citat Marca Collina: "Ideja mi je bila pjesme poslati u sasvim novu dimenziju, pod time mislim, Caribbi između 1940. i 1970., baš kao što sam za prethodni album u glavi imao viziju mlade Brazilke kako na obalama Ria pjeva 'Love Will Tear Us Apart' tako sam i za ovaj projekt u glavi imao mladića kako na gitari svira 'Heart Of Glass' na doku jamajkanskog Kingstona...
Paralelno s time sam imao viziju mlade slijepe djevojke koja u pariškom metrou pjeva 'Fade To Grey' ignorirana od svih slučajnih prolaznika..."

Te dvije ideje bile su temelj novog albuma, muzički svrstanog između jamajkanskog ska-rocksteady-raggaea, kubanske salse, haitiskog voodooa te brazilskog novog vala, bossa nove.

Za odabir covera bili su ključni bendovi koji su Collinu i Libauxu, u mladosti služili za istraživanje svojih muzičkih opredjeljenja, pa se tu uz Bauhaus, Echo And The Bunnymen, Blondie, Buzzcocks nalaze i neki pomalo zaboravljeni 'čudaci' poput The Wake, Lords Of The New Church, The Sound, u principu sve bendovi koji su im nešto značili ili bili važni u mladosti.

Ovaj album zapravo je mješavina pop, reggae, bossa nove s prizvucima uvijek plesne salse, ali sve to napravljeno na francuski način. Album koji će ove ljetne dane napraviti mnogo ugodnijima, pitkiji od bilo kojeg pića, slađi od bilo kojeg slatkiša, navest će vas da zaboravite na sve brige i gibate se u ritmu od jutra do mraka.

Albumi