Recenzije

Neka vam Moose postane prijatelj

23.7.2006. @ 21:39 Lana Bunjevac

Riječki bend My Buddy Moose upoznala sam putem koncerata koje su odradili po zagrebačkim klubovima tijekom protekle godine kada su, tada još bez objavljenog albuma, nastupali kao predgrupa Steve Wynnu, The Strange i Marahu, a prvi puta gledala sam ih prije nešto više od godinu dana u Spunku. Ljubav između mene i ovog benda planula je na prvi pogled, a da nisam bila jedina pokazala je i publika koja ih je uredno pratila po koncertima i međusobno izmjenjivala spržene demo-snimke.

Jedna takva snimka slučajno je 'zalutala' i do Dalibora Pavičića iz The Bambi Molestersa koji ih je 'nanjušio' još dok je dio postave svirao u riječkom garage-rock bendu Stoned Cows, tako da je nastavak započete suradnje bio logičan potez.

S Daliborovom pomoći otvorila su im se vrata Dancing Bear studija gdje su na jesen prošle godine boravili nekoliko dana te snimili album istoimenog naziva - "My Buddy Moose".

Gore spomenuti demo, snimljen u Rijeci u studiju Damira Tomića, nisam imala prilike čuti pa sam tako, ne znajući im nazive, pjesme koje bih čula na koncertima memorirala po nekom svom vlastitom kodu ('ona s mandolinom', 'ona koja zvuči kao Calexico'...) pjevušeći usput "I know I've gotta stop going to casinos whenever I get my pay / And losing it all in a single day / You said you wanna help me but you didn't wanna stay / We took a dangerous road together, baby, and I lost you on the way" i razmišljajući kome bi mogli biti namijenjeni ovi stihovi.

Preslušavši snimljeni materijal nije bilo teško skužiti da se cijeli album vrti oko jedne djevojke koja je očito ostavila našeg tekstopisca (autor svih pjesama je vokal Luka Benčić) pa on tako tugu utapa u alkoholu i bluesu, hoda sam kišnim ulicama, mašta o zajedničkim nedjeljama ("Sundays") i bira Njen broj u 3 u noći ne bi li je dozvao natrag (''I Know I Gotta Stop''). Prekidi nikada nisu laki, no ako je išta dobroga proizašlo iz jedne ne baš sretno završene ljubavne priče, onda je to upravo ovaj album.

Ostavimo li na trenutak tekstove po strani, primijetit ćemo utjecaje Gram Parsonsa, Steve Earlea, Townes Van Zandta ili pak bendova poput Uncle Tupelo, Son Volt, Dream Syndicate ili The Long Ryders koji njihovu inspiraciju smještaju prvenstveno u područje rock'n'rolla, bluesa i americane, ali i countrya ("Better Rock'N'Roll") i garažnog rocka '60-ih ("Awakening").

Ne mogu se odlučiti jesu li mi draže "Bad Day" i već spomenuta "I Know I Gotta Stop" ili pak vesela i poletna "Music" i "Streets", nešto sporijeg ritma i obogaćena trubačkim aranžmanima Andreja Jakuša (surađivao s The Strange), koje su obje potencijalni hitovi, s tim da mi se ova zadnja ujedno čini i najkompletnijom pjesmom na cijelom albumu.

A kao posljednja, dvanaesta stvar tu je i instrumental "Crossing The Big River" koje se ne bi posramio niti jedan Calexico. Šteta što na album nisu stavili i obradu Townes Van Zandta, no onda bih vjerojatno imala jednu slatku muku više pri određivanju najljepše pjesme.

Ukoliko prijateljujete s americanom, volite raznovrsnost instrumenata (mandolina, harmonika, usna harmonika...), zanima vas kako to radi domaći bend (na odličnom engleskom btw!), slabi ste na tekstove inspirirane prekidom ljubavne veze i zaželjeli ste obnoviti vašu glazbenu kolekciju, obavezno se sprijateljite i s Mooseom, jamčim da vas neće razočarati!

Albumi