Recenzije

Puno žešći nastavak na Spineshank

22.6.2006. @ 14:33 Domagoj 'Domination' Puzak

Možda nije najspretnije povijest nekog benda započeti nekim drugim bendom, ali od toga se nikako ne može pobjeći kada se priča o Silent Civilian. Njihova komercijalna povijest ne može započeti bez nu-metalaca Spineshank. Nakon dva odlična albuma i jednog koji im je zatvorio daljnju šansu da publiku počaste s nečim zanimljivim, pjevač i frontman Jonny Santos izjavio je da se više ne slažu u glazbenom smislu i da je razilaženje najlogičniji potez.

Tada sam, s obzirom da se radilo o najrazvikanijem članu benda, bio siguran da je razlog njegova želja za većim komercijalnijim uspjehom, ali s ovim bendom vidi se da su uloge bile i više nego obrnute. Jonny je žudio za žestinom, i svoju metal povijest odlučio je vratiti.

Ostatak benda načinili su susjedi i prijatelji iz Kalifornije, a zanimljivost donosi bubnjar od samo 22 godine, dok se produkcije primio Logan Mader, izbjeglica iz Machine Head. Na ovom albumu primili su se uobičajenih tema slobode mišljenja, govora, nezavisnosti, ali za razliku od ostalih 'mrzitelja svega' Jonny je činjenicu da je rano postao obiteljski čovjek, iskoristio kako bi promovirao pozitivna razmišljanja za mlade koji bi ovo mogli slušati.

Slušanjem prvih pjesama "Funeral" i "The Song Remains Un-Named" glazba se iskristalizirala kao normalni metal-core, koji se tu i tamo začini sa melodičnim solom, pjevnim refrenom i elementima koji dosta podsjećaju na Spineshnak. Nije to ništa čudno, ni iznenađujuće.

Ali ostaje činjenica da je ovo puno brže, agresivnije i žešće od Spineshank, što ne znači nužno da je bolje, ali je definitivno jako drugačije. "Divided" i "Bitter Pill" svojim šamaranjem po rifovima to su i potvrdile. Pokoji melodični solo na gitari (koje najčešće svira isti Jonny Santos!) razbija monotoniju isjeckanih ritmova koje simultano sviraju svi instrumenti, ali prenagli prijelazi iz nekog sporijeg i melodičnog dijela na žestinu pokazuje kao da razmišljaju "Uzbuna! Ovo će nekome biti prelagano, idemo odmah natrag na urlanje!", pa često to ispadne malo forsirano. Za to nema potrebe, jer su definitivno sposobni dobro napraviti i jedno i drugo, pa nema straha.

"Force Fed" i "Blood Red Sky" povremeno se vraćaju u Spineshank eru, ponajviše zbog pjevanja, ali heavy gitarističke melodije i dupla bas pedala ipak sve vraća na puno brutalniji izričaj. Pjesme su lišene one stereotipne dužine od 3 i pol minute, pa se na pjesmama "Lies In The House Of Flame" i "Live Again" mijenjaju svi dijelovi potrebni za metal ep, a najbolji takav primjer je i brza i zanimljiva "Dead To Me".

Ovo je za jedan debut album i više nego dobro, a fanovi bendova kao Atreyu ili Bleeding Through dobili su još jedan bend (čak i bolji) u svojoj kolekciji. Intenzivan i brutalan metal s odličnim instrumentalnim dijelovima definitivno je nešto najbolje što se moglo dogoditi Santosu u novom muzičkom početku.

Ostaje činjenica da su pjesme slične jedna drugoj i da nam zbog toga može jako nedostajati jednostavni Spineshank, ali razlog njegovog odlaska ovim albumom i vrstom glazbe dobio je jasno objašnjenje.

Albumi