Očekivani punk spektakl Buzzcocksa

5.6.2006. @ 15:28 Nikica Spudić

Buzzcocks

Datum i vrijeme:petak, 2.6.2006. 20:00
Mjesto održavanja:Močvara, Zagreb
Cijena ulaznice: 100/120 Kn

Dan je bio kao stvoren da Močvara doslovno pokaže sve draži svoga imena. Kiša je lijevala cijeli dan i uopće nije bilo naznake da će ikada prestati. Saznao sam da će koncert Buzzcocksa početi nešto kasnije nego obično, stoga sam se nešto kasnije i uputio na svoj uobičajni pred koncertni ritual. Dok sam laganim ali sigurnim hodom koračao prema zagrebačkom nasipu na putu mi se našao Spunk u koji sam odlučio zaviriti.

Već sa vrata bilo mi je jasno da je to zapravo moje mjesto za koncertno zagrijavanje. Pogled mi se odmah zaustavio na Tusti iz KUD idijota, dok mi je paralelno s time uho osluškivalo najveće hitove sa "Sigles Going Steady".

20060605_P6030010.jpg

Nakon izvjesnog vremena odlučio sam se na mokri i blatnjavi proboj prema svojoj finalnoj destinaciji. Već na samom ulazu naišao sam na hrpu ljudi koja se izgledom dosta razlikovala od moga, ali smo zato imali zajedničku misao vodilju, a to je neizmjerna ljubav prema starom, sirovom punk zvuku. Po ulasku, zauzeo sam si mjesto, ni preblizu ni predaleko od pozornice i pričekao da se stari anarhisti pojave i pokažu nam onu u čemu su najbolji.

Izišli su u 23:45 sati i bez puno priče počeli sa doslovnim cijeđenjem svojih gitara. Prije svega moram priznati da je vrijeme uzelo svoj danak, što se najviše vidi na dosta starom, debelom i ćelavom frontmenu Peteu Shellyju, koji je sada simpatičniji nego u najbolje dane svoje karijere. Kao što mi je prije nekoliko dana u intervjuu, Steve Diggle najavio, koncert su otvorili sa novim materijalom sa zadnjeg albuma "Flat-Pack Philosophy".

Tako su redom češljali novije stvari, počevši s uvodnom pjesmom istoga imena kao i album. Na nju se sasvim dobro nadovezao prvi singl "Wish I Never Loved You" te odmah za njom pjesma koja ja najavljena kao sljedeći singl "Sell You Everything" u kojoj je Diggle pokazao svu raskoš svoga pjevalačkog i može se nazvati akrobatsko gitarističkog umijeća.

20060605_P6030011.jpg

Publika je u početku bila dosta rezervirana, što mi govori da ih većina baš i nje najbolje upoznata s njihovim novijim stvaralačkim opusom, uz to razglas je bio katastrofalan pa je bilo dosta teško razlikovati pjesmu od pjesme. Nastavili su s "Reconciliation" potom "I Don't Exist" te "Soul Survivor" sa čime su doslovno zaokružili po redu odsviran prvi dio novog albuma. Promociju posljednjeg albuma završili su sa pjesmom "Big Brother Wheels" za koju su nedavno snimili i video spot.

Drugi dio koncerta, vezan za starije hitove mahom sa "Singles Going Steady", me se više dojmio. Možda je za to zaslužna i publika koja je sada već normalno mogla pratiti svoje idole u svakoj izrečenoj riječi. Svi oni stariji punkeri u tom trenutku došli su na svoje. Cocksi su tada počeli svirati ono po čemu su poznati kako u sedamdesetima tako i danas.

Nastavili su s "Nostalgia" te tako svojim poznatim napjevima te učestalim ponavljanjem samoglasnika 'a' publiku totalno zapalili što je dovelo do pravog punk bala sa svim svojim plesnim točkama i koreografijom. Sve je protjecalo u brzom ritmu, brzoj izmjeni rifova, vokala i back vokala, bubnju. Onda su tenzije samo na kratko uspjeli smiriti s laganom "Why Can't I Touch It" iza koje je slijedila prava punk himna "Autonomy".

Za sve zaljubljene pripremili su "Love You More". Potom mala prezentacija škole punka kroz "Fast Cars" te za sami kraj po meni njihov najveći hit "Ever Fallen In Love (With Someone You Shouldn't've)" koja mi je, zajedno sa ostalim prisutnima, pokrenula erupciju oduševljenja, pjevanja u isti glas te želje za još. To je ujedno bila i posljednja pjesma koncerta prije bisa.

20060605_P6030012.jpg

Pošto je pošlo tek nekih 45 minuta bio sam uvjeren da će se vratiti na pozornicu i odprašiti još koji veliki hit. Kroz par minuta vrati su se i ispalili još pet stvari među kojim su najzapaženije bile "Noise Annoys" i "Promises" za čijeg sviranja je Peteu Shellyju pukla žica na gitari te je tako bio primoran koncert privesti kraju sa samo 5 žica. Oko 00:50 sati upalilo se svjetlo koje je označilo kraj svega što sam tako dugo priželjkivao.

Tako je protekao po meni jedan od očekivanih punk spektakala, koji baš i nije ispunio moja možda i preambiciozna očekivanja. Kao prvo vrijeme je bilo totalno u skladu sa zemljom iz koje su došli. Drugo, koncert je trajao tek nekih šezdesetak minuta, te je u tom intervalu odsvirano 22 pjesme. Treće, razglas je bio katastrofalno loš tako da se često događalo da se riječi u pjesmi, osim refrena, nisu mogle razaznati.

Moram još spomenuti kako cijelu dinamiku tome bendu daje Steve Diggle, koji osim što pjeva i svira većinu vremena provodi u izvođenju vratolomija sa svojom gitarom, dogovaranju s publikom, te je svih 60 minuta bio totalno nasmijan i raspoložen za gažu, što se za ostale članove benda ne može reći.

kraj