Recenzije

Genijalci ili dosadnjakovići?

22.4.2006. @ 18:31 Stjepan Vrečko

Ocean Colour Scene, ili 'najbolji britanski indie bend' kako ih zovu, formiran je krajem '80-tih godina prošlog stoljeća, no svoj najveći uspjeh doživjeli su 1996. i multi-platinastim drugim albumom "Moseley Shoals" polučivši apsolutan uspjeh potaknuti vatrenim zagovarateljima Paulom Wellerom i Noelom Gallagherom iz Oasisa koji i dan danas tvrdi kako su OCS najbolji britanski bend.

Retrospektivni album "Anthology" jedinstveno je izdanje koje nas na specifičan (premda pregrubo kronološki) način vodi kroz uratke četvorke iz Birminghama (Steve Cradock - gitara, klavir, vokal; Simon Fowler - gitara, vokal; Damon Minchella - bas; Oscar Harrison - bubnjevi , klavir), pružajući nam uvid u svaku njihovu stilsku promjenu i raspoloženja kroz pjesama tijekom karijere, njihovo 'glazbeno odrastanje' od anonimnih izvođača, preko dolaska na tron brit-pop-rocka do, uvjetno rečeno, potonuća u klasične mainstream vode.

Naime, Universal Music Group (izdavač, dakle) odlučio se - nakon opsežne analize reakcija potrošača iz tri najveća europska diskografska tržišta (Velika Britanija, Francuska i Njemačka) - predstaviti novom edicijom pod nazivom Sound & Vision. Radi se o arhivskim ili izdanjima tipa Best Of (odn. Greatest Hits); riječ je o jedinstvenom i temeljitom pregledu karijera vodećih solista i grupa koje se objavljuju na dvostrukom CD albumu i dodatnom DVD-u koji sadrži koncertne snimke ili video antologije, a sve u posebnoj slipcase kutiji s popratnom ilustriranom knjižicom.

Zanimljivo, ali Ocean Colour Scene više nisu pod okriljem izdavačke kuće Universal, no razlozi zbog kojih je ova izdavačka kuća odlučila objaviti album izvođača kojeg više ne zastupa mogu biti razni, no sve se uvijek, kao i obično, vrti oko profita, no između redova može se pročitati žaljenje velike diskografske kuće zbog jedne pogrešno donesene odluke.

No, bez obzira na zakulisne igre i razne teorije koje prate svaki glazbeni događaj, album "Anthology" donosi uistinu impresivnu brojku sadržaja što glazbeno, a što glazbeno-vizualne prirode.

Prvi disk čini 'The Best Of' kompilacija (gotovo identična kompilaciji "Songs From The Front Row - The Best Of Ocean Colour Scene" iz 2001.) koju otvaraju pjesme s njihova prvog albuma ("Ocean Colour Scene" 1992.) koji donosi, što i sami članovi benda priznaju, iznimno konvencionalan, nezanimljiv brit-rock posve lišen bilo kakve inspiracije. Oni slušatelji koji se prvi put susreću sa stvaralaštvom OCS-a mogli bi, s ovim uvodom i pjesmama "One Of Those Days", "Sway"..., biti posve obeshrabreni daljnjim preslušavanjem kompilacije i tako definitivno propustiti prave stvari koje tek dolaze.

Jer materijal uzet s drugog, gore spomenutog albuma, gdje kombiniraju northern soul zvuk i retro image iznjedrio je velike, ali i kvalitetne hitove "The Riverboat Song" (uz gostujućeg Paula Wellera na orguljama koji je tako vratio uslugu Cradocku i Minchellu koji su gostovali na njegovom "Stanley Road" albumu), "The Day We Caught The Train" i "The Circle". Sva tri naslova dugo vremena bila su na ljestvici top 5 singlova, a s obzirom na ono što je uslijedilo, istovremeno su i najreprezentativniji primjerci stvaralaštva OCS-a, vrhunci njihove karijere.

"Hundred Mile High City" i "Travellers Tune" skinuti su s trećeg albuma ("Marchin' Already" iz 1997.) koji je, premda visoko kotiran pri britanskim ljestvicama albuma, dobio poražavajuće kritike zbog retro zvuka kojeg je grupa uporno forsirala. Naravno, nema ništa lošeg u traženju inspiracije u bendovima ranih sedamdesetih - Led Zeppelin, The Rolling Stones - no neke pjesme, primjerice "It's A Beautiful Thing" neizmjerno svojim stilom podsjećaju na najgore balade holivudskih blockbustera sredine osamdesetih godina 20. stoljeća.

Album "One From The Modern" (1999.) zastupljen je s pjesmama "So Low", "July", i "I Am The News" i premda se ne može prigovoriti zrelošću kojom pjesme odišu, jednako tako nje može se ignorirati osjećaj nezainteresiranost i sklonost mainstream izričaju što će se i dokazati idućim albumom "Mechanical Wonder" iz 2001.

Na drugom disku imamo prilike poslušati B-strane njihovih singlova (nešto slično objavljeno je 1997. pod nazivom 'B-sides - Seasides & Freerides', no cilj te kompilacije bio je podgrijavati vatru zapaljenu drugim albumom), no nijedna pjesma, izuzev možda "Falling To The Floor" po kvaliteti nije ni približna originalnim singlovima uz koje je prvotno objavljena.

DVD je, pak, priča za sebe i svakako ugodno iznenađenje koje je nadišlo granice očekivanja potpisnika ovih redova, po naravi iznimno skeptične osobe. 14 promo spotova, nastupi uživo iz Stirling Castlea, London Astorije & Edgbaston Reservoira, foto-galerija i intervju kojeg je vodio Gary Crowley, novinar BBC-a (ime vam možda ne znači ništa, ali prepoznat ćete ga zasigurno kad ga ugledate), a zamalo pa zaboravih i video izdanje albuma "Songs From The Front Row".

U svakom slučaju, bili ljubitelj OCS-a ili ne, ovo izdanje poželjno je nabaviti, jer zaista na jedinstven način pretresa karijeru jednog velikog, premda ne toliko obljubljenog benda. Odluku radi li se o slijepim praktikantima rock glazbe koji su uspjeh doživjeli zahvaljujući iznimnom spletu sretnih okolnosti (ne opravdavši ga u nastavku karijere) ili o vrhunskim glazbenicima koji inspiraciju traže čeprkajući po ostavštini najboljih od najboljih moći ćete s lakoćom donijeti nakon preslušavanja ovog albuma.

Albumi