Recenzije

Nu–metal se mijenja… I to jako!

14.4.2006. @ 11:38 Domagoj 'Domination' Puzak

Nekad je jako glup pojaviti se na nekoj sceni u trenutku kada već u redu čeka na stotine takvih bendova da tamo uzmu svoj dio kolača. Prvi puta u životu sam Taproot vidio kada su, zajedno s Linkin Parkom bili predgrupa na europskoj turneji Deftonesa, i onda su uvelike pobrali moje simpatije i nadao sam se da će se nekako progurati u prvu ligu.

Bilo je to jako teško, a Linkin Park i društvo su ih svojom na široko prihvatljivijom glazbom prešišali i ostavili u situaciji da svoje minute traže iz debele sjene. Tako da je Taproot komercijalno postao nedorečen i zaboravljen. Njihova prva dva albuma nekako su pokušavala, a ovaj novi definitivno je pokazao da zaslužuju više. Puno više...

Odlučni da naprave uspješan album, sjeli su u studio s velikim Tobyjem Wrightom (radio s Korn, Alice In Chains, Slayer, Stone Sour…) i prihvatili Billy Corgana iz The Smashing Pumpkins i njegovu pomoć na tri pjesme. Opet su uspjeli snimiti sebi svojstven metal-grunge-alt-rock album, ali ovoga puta mislim da su se u tome osjećali kud i kamo sigurnije pa većina (ne i sve) pjesme stvara odličnu sliku onoga što su stvarali tijekom svoje karijere, još tamo od 1997. Žestoke pjesme odlično su ukomponirali u melodiju i rockersku pristupačnost, kojoj je posebnu notu dao specifični glas frontmana Stephen Richardsa.

"I Will Not Fall For You" odmah je dala do znanja da će ovo biti malo drugačije od zadnjeg Welcome albuma i da će sporiji dijelovi i lakše kitice nerijetko biti prekidane gnjevnim vrištanjem i žestokim dijelovima. Pjesma koja dobro otvara i predstavlja album. "Violent Seas" nije toliko dobra ali predstavlja taj drugi tip pjesama s pjevnim refrenima, čiji je najbolji i najmelodičniji primjer "Birthday".

Prvi singl s albuma "Calling" sa zanimljivim pjevanjem (isprekidano 'C-C-C-Calling!') i simpatična "Forever Endeavor" pokazale su da je album zbilja sposoban uvući se pod kožu, pa su postigle da se nakon par slušanja kao favoriti istaknu i rokerska "April Suit" i glasna taprootovska "So Eager". Lakša i melodična "She" koja opet pokazuje pjevačeve velike sposobnosti daje onu mračnu stranu albumu, a "Promise" je napisana u suradnji sa spomenutim frontmanom The Smashing Pumpkinsa, pa pjesma puno previše podsjeća na taj bend. Definitivno previše.

Kraj albuma i zanimljiva "Blue-Sky Research/What's Left" pokazala je da bend definitivno još ima svoju agresiju, ali i da se na ovom albumu nisu bojali upotrijebiti sporije i ljepše melodije i tako napraviti album koji nije težak, ali nikako nije i dosadan. Oni će i dalje imati svoju bazu fanova, i dalje će ih slušati ljudi koji slušaju, npr. Incubus, Deftones, Foo Fighters i Alice In Chains, a sebi su jednostavno priuštili svoj najbolji i najzreliji album.

Ta zrelost im je donijela dosta smislenih pjesama koje album čine i rokerskim, i po zvuku metalnim, i po atmosferi grungerskim. Kombinacija toga pokazala se zahvalna i zanimljiva. Album za mrak u sobi, dignute rolete, lijepu proljetnu zvjezdanu noć i, po mogućnosti, slušalice na ušima za još bolji učinak. Uživajte.

Albumi