Scena
Bajaga: "Štulić me zvao da sviram u njegovom bendu"
14.4.2006. @ 11:06
Dijeli nas još samo dva tjedna od trećeg koncerta Bajage i Instruktora u Zagrebu. Ponovo se vraćamo u malu dvoranu Doma sportova, gdje će Bajaga promovirati novi album "Šou počinje u ponoć". No, prije tog koncerta, dobili smo priliku zasjesti s Bajagom i popričati o raznoraznim temama, od piratizacije, preko nadolazećih koncerta, pa do prošlosti.
Nakon prvotnih međusobnih pohvala, krenusmo u priču. Nakon 'on the record' dijela intervjua, nastavili smo razgovor s Momčilom o njegovom odnosu prema politici, spominjali smo i Sinišu Svilana i njihov razgovor pred koju godinu, diskutirali o Euroviziji i Severininom nastupu te brojnim drugim temama.

Taj 'off the record' dio ćemo ostaviti za sebe da ne bismo još krivo citirali voljenog nam autora. Međutim, vjerujemo da vam neće nedostajati informacija kada pročitate što smo sve otkrili. No, nije bilo teško, jer takvog sugovornika dugo nismo imali.
Kako to da ste odlučili čak dva- tri tjedna prije doći promovirati koncert?
Zašto što je neko potpuno drugačije vrijeme. Nekad su se radile turneje tako da se svaki dan svira, ide se od mjesta do mjesta i gleda se šta je kao geografski bliže. Međutim, sada je nastalo toliko programa koji se rade po tim dvoranama, a i svi gradovi su udvadesetostručili broj medija. I jednostavno se više ne može raditi dan za danom, već moraš svakom mjestu posvetiti određenu pažnju. Ja mogu reći da je ova naša turneja povodom promocije albuma "Šou počinje u ponoć" koji je izašao u 6. mjesecu prošle godine, krenula početkom sedmog mjeseca iz Ljubljane.
To je isti program koji ćemo svirati i ovdje. U Splitu smo svirali isto nešto slično, u ožujku smo imali Skopje i Sarajevo, poslije toga je eto Zagreb, imamo Banja Luku u lipnju. Sve bi trebalo završiti polovinom listopada u beogradskoj Areni, to je ova nova dvorana koja prima 20 000 ljudi. Zagreb je ogroman grad i ima užasno puno medija. Od 11 sati ja pričam kao navijen, a nisam napravio još ni pola posla. To nije ništa neobično, to je sasvim normalno.
Kako uopće napreduje prodaja albuma?
Pa ide dobro, čisto zato jer smo mi napravili nešto što je van normalnih standarda prodavanja albuma. Mi smo napravili album i uopće ga nismo prodavali u dućanima, nego na kioscima s novinama. Pritom smo oborili cijenu na cijenu pirata. Naš original album je koštao isto koliko košta pirat. Za prvih deset dana smo prodali 20 000 diskova. Mislim da je to više muzike nego što se prodalo u Beogradu u zadnjih pet godina, ako pričamo o originalima. S druge strane, ne može se nešto baš zaraditi, ali postoje druge prednosti takvog načina prodaje. Dostupno je svima, drugo stvarno nitko neće piratizirati za istu lovu ako može imati original. Jedino smo morali napraviti nešto jeftiniji omot da bi bio što manji veličinom. Sam omot je običan kartonski, ali zato je disk štampan u Njemačkoj u super kvaliteti. Dok u Srbiji postoji možda pedeset CD shopova, ne znam, možda sto, postoji 18 000 kioska.
I jedne srijede u šestom mjesecu kada je izašao album, istog dana je bio i u Beogradu i u nekom najdaljem selu gdje dolaze novine. To mi se nikad nije dogodilo u karijeri. Jedan dio diskova koji nam je ostao, što smo i planirali, budući da su ti diskovi izašli samo u Srbiji i Crnoj Gori, da taj ostatak dajemo u drugim zemljama uz karte. Tako da smo to napravili u Ljubljani, otišlo je oko 3 500 diskova, u Splitu 2 000 i nešto. Za Zagreb smo uzeli 2 100 diskova da podijelimo u Zagrebu, za prvih 2 100 ljudi, jer nažalost trenutno nemamo više. Da mogu, potrudio bih se da podijelimo svima. Ovo je drugačiji medijski prostor i dosta publike nije ni čulo naš novi album. A prodaja karata je krenula prije dva tjedna, tako da ljudi imaju skoro mjesec dana da čuju novi album. To je neki naš način borbe protiv piraterije. Mislim da je diskografija onakva kakvu je mi znamo, i kakvu smo ju znali dosad, mrtva. Pojavom ovih iPodova, MP3 plejera, interneta, morat će se smisliti neki drugi način da se to distribuira. Nećemo mi ništa zaraditi previše od ovog albuma, ali će se nakog koncerta u Beogradu moći izračunati da smo mi na ovim prostorima prodali oko 75 000 diskova. Čak i da smo stavili duplu cijenu od ovoga, opet bi bilo drastično manje od onoga što se inače plaćaju diskovi po petnaest, dvadeset eura. I onda se pitam tko su ti ljudi koji uzmu skoro 90%.

Postoji li u Srbiji ono što mi ovdje imamo kao ZAMP? Kakav je njihov odnos prema izvođačima?
Ima. Mislim da je u Hrvatskoj to ipak puno naprednije nego u Srbiji. Ako vi ovdje imate problema, mi imamo još većih. Mi čak još nismo ni taj zakon baš sasvim uredili. Koliko ja znam, ipak veću zaštitu i prava stiču hrvatski autori koje štiti hrvatski ZAMP, nego u Srbiji. Možda je stvar u boljoj organizaciji. Znam da svi rade problema. Trebalo bi su svi kao ti neki europski ZAMP-ovi. Samo oni uzimaju puno manji postotak. U Srbiji je problem što gomila tih korisnika njima ne plaća. Od gomile tih radio stanica, pa nadalje. Sad bi se trebao taj neki zakon donijeti. Sad će biti nešto tipa da ako televizija nije platila ZAMP-u ili već kome da treba za zaštitu autorskih prava, ne može emitirati program. Ima televizija koje već zadnjih petnaest godina nisu to plaćale. No, iz mog saznanja, ovdje je to ipak uređenije. Što se tiče inozemstva, mene već od 1994. štiti slovenski SAZAS.
Mislite li da se uz ime Bajaga uvijek vežu samo ove stare stvari?
To je priča koju slušam već godinama. Kad smo uradili prvi album, samo tad nije bilo te priče. Kad je izašao drugi, onda oni kažu "Dobro, dobar je ovaj, ali onaj prvi!".Onda izađe peti, onda opet kažu "E, ali onaj prvi...". Dobro, neću sad ja reći da su nama svi albumi podjednako kvalitetni, ali postoji ta jedna priča da što ti je poznato, to ti je i dobro. I znam kako se kreće ta skala. Jedan album dok je svjež, dve, tri godine nikome ne znači baš mnogo. Ali kad je već pet godina, onda već 'nije loš'. A kad prođe sedam, onda je "uuu, ona stvar je bila...". Treba ljudima da im to malo odleži u glavi.
Koliko vam je značio koncert u Tvornici 2002?
Pa puno. Mi smo prvi krenuli od raspada ex-Juge po tim novim državama. U Sloveniji smo svirali '94, a Slovenija se '92. odvojila. To je jedini put kad smo imali 10 000 ljudi u Tivoliju. A mislim da je bar jedno 3000 došlo iz Zagreba. I onda su muzičari, glumci, sportaši, razni takvi ljudi kao neki koji sad moraju popraviti nešto što je pokvareno. Ja sam taj utisak imao. U Sloveniji smo svirali prvi, a u drugim zemljama smo sigurno bili među prva dva, tri benda koja su došla. Mislim, moj prvi koncert kao Bajaga i Instruktori je bio u Kulušiću. I onda kako ja nisam dosta dugo dolazio u Zagreb, moja ideja je bila da sviramo u Kulušiću opet. Pa nam je organizator rekao da nema šanse, da je to sad totalno drugi fazon. Onda su mi neki moji kolege muzičari rekli da je sad kao Tvornica ekvivalent ondašnjem Kulušiću.
Bio je to odličan koncert, bio je toliko nabijen emocijama. Pola se ni ne sjećam da pravo kažem. Znam da sam bio totalno mokar već na prvoj pjesmi, da su ljudi pjevali sve. Bilo je naravno komentara ovdje, bilo je i doma, ali nismo se obazirali. I svake godine je bilo sve bolje. U Splitu smo jedva izgurali koncert, jer su bacili suzavac, no eto, sada 29.12. je bilo fenomenalno. Publika odlična, tri bisa. I onda kada takve neke stvari vidiš, drago ti je jer znaš da nisi krenuo pogrešnim putem. Mislim da sam od tog koncerta u Tvornici odsvirao jedno desetak koncerata po Hrvatskoj.
Prošli put u Domu sportova s gudačima filharmonije ste dali nekakav presjek svog rada. Kakav će sada biti program?
To je bilo dvadeset godina benda. E sad, na ovoj turneji sam uveo jednu drugu stvar. Na pozornici je nas šest, ali imamo dosta gostiju. Imamo goste i na albumu. Nećete sad biti prezadovoljni, jer vam ne mogu reći sve. Na ovom albumu nam je gost bila Bebi Dol, bila nam je gost na koncertu u Skopju, a bit će i u Zagrebu gost. U Makedoniji nam je gost bio Vlatko Stefanovski i još dosta gostiju. Moj je princip da goste za koncert ne najavljujem. Uvijek mi je bilo glupo kada kažu "a gost iznenađenja je...". Kakvo je to onda iznenađenje? Ona će svirati još negdje nakon mene u Zagrebu, jer se otvara nekakav klub, pa će ona sa svojim bendom svirati na otvaranju. Pozvat ćemo i par ljudi odavde. I onda na zadnjem koncertu u Beogradu, budući da nam je to zadnji koncert turneje, pozvat ćemo sve ove goste koji su bili na prethodnim koncertima.

Koncert će ponovo biti u maloj dvorani u Zagrebu, zar ne?
Da, u maloj. Meni je mala baš slatka. Uvijek je bolji zvuk tamo, bolje se vidi. Ali, u ovo vrijeme današnje, ako bude puna mala... Nemam uopće nekih pretenzija. Okej, ako baš bude rasprodano, možemo ići i u veliku. Ali, meni je mala super. Više volim da je u dvorani od 5000 ljudi, 5300 ljudi više, nego da je 4000. Svirao sam najviše pred 250 000 u Moskvi u Parku Gorkom. A na novom albumu koji se zove "Šou počinje u ponoć" imam istoimenu pjesmu koja nije napisana da bude hit, nego je kao zgodan naslov. Inače, ta pjesma govori o tome kako je bend došao na svirku i ide stih 'sedma je karta planula'. Hoću reći, svirao sam i pred sedam ljudi i pred 250 000. I uvijek sam svirao zato što volim svirati. Normalno, čim je puno ljudi, to ti podiže adrenalin i odmah ti je lakše, međusobno si dajete energiju, ali ja sviram prvo radi sebe, to mi dođe kao terapija. Skoro trideset godina se bavim profesionalno muzikom.
Sjećate li se svojeg prvog live nastupa?
Sjećam se, to je bilo s nekim amaterskim bendovima, tipa grupa TNT, tu sam bio pjevač. Imao sam užasnu tremu. I sjećam se prvog profesionalnog velikog koncerta, bio sam četvrti razred gimnazije i svirao sam s Ribljom čorbom pred deset somova ljudi na Tašmajdanu, a ja nikad prije nisam vidio 10 000 ljudi ni iz publike, a kamoli s bine. Tad je bilo moderno taj neki heavy, imao sam dugu kosu i bila je ona fora da se pusti onaj suhi led. I digo mi se dim. Imao sam samo jedno dugme na pojačalu koje ja kad pritisnem, onda kao počinje svirka. To mi je bilo kao da mi sad netko da riješim neku matematičku jednadžbu od četrdeset dve nepoznanice, znaš? Crveni prekidač koji svjetli u mraku, i ja ga ne mogu pogoditi. Dođu i dva momka iz benda i ne može nitko. Na kraju smo uspjeli. Nisam mogao cijeli koncert podići glavu da ne vidim koliko je ljudi. Ali, to je bilo '78. Sad od toga ima toliko godina, ne smijem ni reći, pa se s vremenom navikneš.
Spomenuli ste Riblju čorbu. Jeste li još u kontaktu s Borom Čorbom?
Da, vidimo se tu i tamo. Ne sviramo od '84. zajedno. Dok sam svirao u Ribljoj čorbi, bili su svi korektni prema meni. I manje više je to ispalo kao da sam otišao ja, jer nisam otišao na neku svirku. Ustvari je bilo bitno što smo Bora i ja dva različita autora, realno su nam drugačije pjesme. Kad poslušaš sljedećih pet albuma Čorbe i mojih pet, bilo je logično da se razdvojimo. Sam taj povod je bila ta neka svirka dok sam ja bio na Mljetu, jer smo imali raspust. A oni su našli neku tezgu u Grčkoj, a ja nisam htio prekidati odmor, jer sam bio sa sadašnjom svojom suprugom na ljetovanju. Nije mi padalo na pamet da se vraćam, jer smo cijele godine radili. I onda su oni mene kao na kraju izbacili, ali to uopće nije bitno. I mogu vam reći da je to bio priličan rizik u to vrijeme, jer Čorba je dobro stajala. U svibnju sam još svirao s Čorbom turneju i moja tadašnja gaža u Čorbi je bila kao, recimo, tri koncertne gaže za moj bend novi u kolovozu. Tako da je to bio taj jedan rizik koji je mogao proći ovako ili onako. No, ja sam imao potrebu da radim nešto svoje.
Sjećate li se svih svojih pjesama?
Događa mi se da neke pjesme koje sam svirao u Ribljoj čorbi, kada bih sad htio ih svirati, morao bih ih skinuti kao neku potpuno novu pjesmu. Imam i neke svoje koje uopće ne znam odakle idu. Ja sam snimio jedno dvadesetak albuma, još sam pisao pjesme za druge ljude, poput Zdravka Čolića, tako da... Pun mi je hard disc, a ne mogu kupiti proširenje. Da mi pukneš neku pjesmu koju sam svirao prije 7, 8 godina, nema teorije da se sjetim, eventualno refren.
Što privatno slušate?
Svašta. Zadnji koncert na kojem sam bio je bio Lou Reed u Beogradu, bio sam u prvom redu. Kupio sam kartu čim su se počele prodavati i mogao sam ju dobiti, ali rekao sam ne. Oduševio me Lou Reed, ja sam njegov veliki fan. Malo je kao razočarao beogradsku publiku. Meni se dopao, a ima dvije gitare, bubnjeve, kontrabas s gudalom i violočelo.

Kako vam je raditi muziku za film? Neki poseban doživljaj?
U, to je super! Ja to jako volim raditi i to je užasno lijep posao, iako je to jedan jako skup sport. Treba jako puno para za film i onda se ne stignu baš često filmovi raditi, što je meni žao. Ja sam za ovo vrijeme uspio napraviti dva dugometražna filma komplet i za možda za jedno tri-četiri filma da uradim po jednu ili dve pjesme. Radio sam za film Duška Kovačevića "Profesionalac", to mi je bilo veliko zadovoljstvo, jer sam i inače prijatelj s Duškom, a i veliki sam fan njegovih filmova. Znam napamet dialoge iz "Maratonaca" i to. I radio sam s Milošem Radivojevićem "Ni na nebu, ni na zemlji". To je lijep posao, isto kao i kazalište i volio bih se time baviti. Film još radije, jer to je noviji medij i ima više tehničkih mogućnosti, ali budžet za film mora biti bar dva milijuna eura, a toliko nemam baš svaki dan. Muzika je tu najmanji dio, ali samo to snimanje... Iskreno se nadam da ću sada raditi ponovno. Radi se o jednoj televizijskoj seriji koja bi trebala biti i film, a pošto nismo potpisali ugovor, neću reći od koga. (smijeh)
Po vašem mišljenju, u kakvom je stanju srpska rock scena?
Ne možeš ni reći da postoji neka. Od mainstreama smo valjda jedini mi koji dobro funkcioniraju i žive isključivo od muzike. Ja nikad u životu nisam imao nikakvo drugo zanimanje ili da sam sa strane otvarao nekakav kafić ili neku praonicu automobila. Iz mog benda nitko nikada nije ništa drugo radio osim muzike. Na Balkanu nema takvih puno. Međutim, dosta sam obradovan tom nekom alternativnom scenom, počevši od ovih djevojaka E-play, Blokaut koji su već malo stariji i ova neka totalno nova ekipa, ovi oko Ajs Nigrutina, Bitcharke na travi, pa ima taj neki dečko koji ne znam kako se točno zove Skaj Vikler, taj je jako talentiran momak.
A odavde mi je najveća alternativna zvijezda Mance. Mislim da je on jedan genijalan autor. Imam dva njegova diska. Ona njegova pjesma "Dva"... Jao, pa to je jedna od boljih pjesama koje sam čuo. Pa "Javorova grana", "Rajka" i još ih ima. Ova ekipa oko Ajs Nigrutina i Bitcharke na travi, imaju za jedan normalan ukus preveliku dozu vulgarnosti. Ja se nisam nikad palio na to. Ima ljudi kod kojih mi ne smeta ta vulgarnost, zato što to pametno i osmišljeno rade, tako da mi to ne smeta.
Jeste li čuli negativne izjave koje je svojedobno dao Johnny Štulić vezano za vas?
Ma, on uvijek neke ludosti. Ja se znam sa Štulićem iako se nismo vidjeli jedno petnaest godina. Ja Johnnyja, bez obzira na to što on priča, strašno volim i poštujem, tako da poštujem i to njegovo ludilo koje ima. I svaka mu čast, nestao je i gotovo. Pa kad netko dođe u u Utrecht, on pobjegne. Ne znam sad točno ponoviti, ali svojedobno me zvao da sviram u njegovom bendu, jer on je htio da idemo stopom po Europi. To je bilo negdje '87., ne mogu se sjetiti.
On je već otišao van, pa me zvao i rekao "Bajaga, je li ti sviraš bas?". Pa rekoh, "Ponekad. Ono, inače sviram gitaru, ali mogu i bas." On kaže "Ni onaj bubnjar ti nije loš, ja, ti i bubnjar pravimo bend i idemo po Europi stopom i sviramo." Ja kažem "Okej, super, važi, ali samo me zanima otkud ti ideja da mene zoveš da ti sviram bas?" A kaže "Zvao sam već Bregovića, on me odbio." A on isto ne svira bas. (smijeh) Kaže on "Ja sam ti pružio šansu, a ti nisi shvatio to." i otad se nikad više nismo čuli. (smijeh) On je meni užasno simpatičan, ali to nema veze. On je čovjek koji je veliki umjetnik i koji je toliko dobrih pjesama napisao u jednom kratkom periodu. Fantastični umjetnik, fantastični tekstovi. Mislim da Zagreb poslije njega nije sigurno imao nikog jačeg.
Razgovarale: Eva Martić i Lana Bunjevac

