Albumi Depeche Modea: od najgoreg do najboljeg

15.3.2017. @ 08:10 Zoran Tučkar

Depeche Mode su vjerojatno najomiljeniji aktivni inozemni bend u Hrvatskoj koji ne dolazi iz Irske.

20170313-103829_depeche-mode03.jpg

U skoro 40 godina karijere su probali - sve, iskusili - sve i uspjeli zadržati status svjetskih zvijezda. Depeche Mode su se mijenjali kroz vrijeme i nikad nisu otišli u profano, iako im je to nekoliko puta prijetilo. Niti jedan album im nije promašaj, ali ima ih s pristojnom količinom praznog hoda. Publiku su gradili pažljivo, okupljali ih vremenom i uglavnom ih uspijevali sačuvati, što su se mogli uvjeriti svi koji su pohodili njihov posljednji zagrebački koncert.

Kao Kraftwerk i Tom Waits eksperimentirali su s različitim zvukovima i synthovima priključili zvuk rajngli, žlica i vilica. Kao The Rolling Stonesi, Yardbirdsi, Led Zeppelini, te mnogi drugi, i Depeche Mode znali su interpretirati vlastitu verziju bluesa kao muzike kvartovskih bitangi s viškom testosterona i koji se uz to smrtno dosađuju, kao i značajan dio omladine koji odrasta u takozvanim malim gradovima.

20170313-104200_14.jpg

14. "SOUNDS OF UNIVERSE" (2009.)

Uvijek sam se pitao zašto mi je zagrebački koncert iz 2013. bio kilometrima bolji od onog iz 2010. Odgovor se našao u preslušavanju albuma "Sounds of Universe" koje su dominirale set-listom na koncertu iz 2010. Pjesme nalikuju na Depeche Mode, samo im fali suština. Inače solidna "Wrong", koja ne bi ni primirisala konačnoj listi pjesama na "Violatoru" ili "Music For Masses", ovdje je bila glavni singl. Nenadani aduti su "Peace" i "Jezebel", no ukupni dojam je - sumorna kvaliteta ostvarenja trojice sredovječnih momaka koji žele nategnuto zvučati kako ih drugi žele čuti. Nije loš album, no nema šanse da se zavrti na nekom reproduktoru zvuka kraj mnogo boljih ostvarenja.

20170313-104205_13.jpg

13. "A BROKEN FRAME" (1982.)

Istinski debi-album po svim parametrima osim što to nije debi-album, nego drugi po redu. Nesigurne pjesme od kojih su neke stvarno davež, neujednačene izvedbe, relativno jednostavna melodijska rješenja (predvidljiva bi bila bolja riječ), neizoštren senzibilitet daju interesantnu ploču koja je interesantna samo po tome što je od grupe Depeche Mode. Iako valja reći da album ima svojih momenata ("Leave in Silence", "See You"), to je tek proces prebolijevanja dječjih autorskih bolesti kod Martina Gorea. Početnička sreća se momcima nasmiješila kad im je singl "See You" dobacio više nego bilo što s prethodnog albuma. Malo bendova nastavi nakon što im ode glavni autor, depecheovci su nastavili. Sreća prati hrabre.

20170313-104208_12.jpg

12. "ULTRA" (1997.)

Album implozije. Zvijer koja je rigala vatru i svijetu dala "Songs of Faith and Devotion" se preotela kontroli, morala je biti ubijena i valjalo se dizati iz pepela. Da su momci bili malo manje maštoviti, mogli su ga komotno nazvati "Construction Time Again Vol. 2". Uz "Broken Frame", "Ultra" je možda najvažniji album u njihovom skoro 40-godišnjem preživljavanju na sceni, jer je bio hit u momentu kad je sastavu nasušno trebao hit, kad su se ponovo miješale karte, kad su članovi uspjeli tek zaliječiti svoje rane i kad je Alan Wilder, "jedini član koji je znao svirati dvjema rukama", napustio sastav. Nema ništa gore od toga kada se donedavno ponajbolji svjetski rock sastav sahrani u naslovnicama, a upravo je to Depecheu Modeu prijetilo: i Gahan i Gore su imali velikih problema sa zdravljem i katkad se treba boriti i s takvim danima. Album nije podržan s turnejom, zlobnici bi rekli, malo je toga što bi se dalo svirati uživo da publika ne zaspi. Muzički ne donosi mnogo toga novog, tu je bar dvadeset minuta praznog hoda i nepotrebnih pjesama, a "Home", "Sister of Night", "Barrel of Gun" i pogotovo "It's No Good" su vratili basildonskoj trojci nasušno potrebno samopoštovanje.

20170313-104212_11.jpg

11. "CONSTRUCTION TIME AGAIN" (1983.)

Prvi album s pridošlicom Alanom Wilderom je donio galopirajući pomak u kemiji sastava. S njim u postavi, Depeche Mode su postali ulična muzička banda sa synthovima, njegovanim frizurama, lakiranim noktima i čvrstim stavom. Osim toga zvuk benda se počeo proširivati od synthova prema lupanja po loncima, vjerojatno u vlasništvu gđe Gore. Je, hrpa elektronike, no iza toga stoji poigravanje sa zvukom, pažljivo traganje svog izričaja, i to se osjeti. "Everything Counts" je Goreu dala prvu veliku pjesmu.

20170313-104224_10.jpg

10. "SPEAK & SPELL" (1981.)

Prvi album Depeche Modea. Ovako nešto se danas može odsvirati, dakle, ne snimiti, nego, ponavljam: odsvirati, na prosječnom pametnom telefonu. Zvukovi ove kolekcije će podsjetiti na Atari 800, Commodore 64, ili pak ZX Spectrum, kada je 1 megabajt memorije bio kategorija za profiće na najvišoj razini. Dečki su na svom debiju pokazali ono što je česta karakteristika dobrih debija, a to je da se Dave, Martin, Andrew i Vince vole i žele dobro zabaviti. Razliku čine prijemčivi melodijski sklopovi iz radionice Vincea Clarka, koji je u to doba bio glavni autor u grupi. Clark je za razliku od Martina Gorea bio drugačiji autor drugačijeg senzibiliteta: dok se Gore autorski razvijao pod svjetlima reflektora, iz albuma u album, Clarke se na ovoj kolekciji prezentirao kao veteran iz muzičkog biznisa koji vrlo precizno zna što hoće i želi od pop-muzike i s pop muzikom: ovo jest jednostavna electro-pop svirka, istovremeno i vrlo efektna jer Clarke izvlači mnogo iz malo.

20170313-104227_09.jpg

9. "EXCITER" (2001.)

Kompleksna kolekcija ne uvijek sjajnih pjesama za spavaću sobu. Ovo je Depeche Mode u svom najintrovertiranijem izdanju (spominjao se utjecaj kultnog kantautora Nicka Drakea), a "Dream On" nosi najbolji gitaristički riff od "Personal Jesus" naovamo. Možemo se čuditi kako je album prošao kod publike s ovim teškim pjesmama, malo ih ima melodije 'na prvu', no valjda to ima veze sa steknutim poštovanjem.

20170313-104231_08.jpg

8. "DELTA MACHINE" (2013.)

Rijedak slučaj u povijesti Depechea kad je album bolji od bilo kojeg službenog singla s tog albuma. Iako bez jakog hita, na albumu su prisutni brojni momenti u kojima se klasičan zvuk sastava nadogradio, i to ne toliko u smjeru novotarija, nego u smjeru autentičnosti. Pjesme rezoniraju s njihovim godinama i iskustvom, a "Angel" je možda najuspješnija imitacija Nicka Cavea & The Bad Seedsa, a "Slow" prikazuje Gahana kao bijelog čovjeka koji ima dušu za blues. Možda je ključ za dobar album bila činjenica da je Gahan punio baterije sa Soulsaversima (jak "The Light and the Dead See"), a Gore s nekadašnjim drugarom Vinceom Clarkom (zajednička kolekcija instrumentala "Ssss", nešto slabija od Gahanove kolaboracije). Nedvojbeno je da je rad na tim projektima ubrizgao nešto svježe krvi u sastav, a i u koncertnom su se kontekstu pjesme vrlo dobro uklopile, gdje vrlo solidno stoje rame uz rame sa starim zlatom.

20170313-104235_07.jpg

7. "PLAYING THE ANGEL" (2005.)

Osjećaj kad pjevač izda solo album i onda preko novina poruči da želi imati autorskog udjela na albumima matične grupe, a onda se glavni autor trgne i napravi visceralni album koji ne evocira staru slavu, nego je spreman nešto poručiti novoj generaciji na početku milenija. Tajna albuma je u plesnom pristupu, pametno posloženim naslagama ritmova i melodija, figure i pozadine, kao i u probuđenom autorsko-izvođačkom nervu, gdje nakon dugo vremena ne uzimaju stvari zdravo za gotovo. Doduše, "Precious" se odaziva na ime "Enjoy the Silence", no originalnih dodira ima dovoljno i bez te igrice na sigurno. "The Darkest Star" je još jedan uspjeli trenutak fuzije electronice i jazza, te primjer dobre transformacije Gahanovog vokala, dok su "A Pain That I'm Used To" i "John The Revelator" pokazuju da instinkti za dobre singlove Gorea nisu napustili. A Gahan kao autor? Pogodio je sa "Suffer Well" i "Nothing's Impossible", malo manje pogodio s "I Want It All".

20170313-104239_06.jpg

6. "SOME GREAT REWARD" (1984.)

Konačno album koji je otjerao duhove Vincea Clarka! Electro-pop je postao premali za Martina Gorea, koji je pak u međuvremenu otkrio "Swordfishtrombones" Toma Waitsa i s velikim uspjehom neuobičajeno zvukovlje implementirao u dotadašnji stil grupe pri čemu je sastav zvučao neustrašivo i sa stavom - to smo mi. Koketerije sa seksualnosti su izvedene s mjerom, a zvuk ni dan danas nije zastario. Nije sve išlo bajno, unatoč dobrim namjerama, "People Are People" nema najpametniji tekst na svijetu (ali prilično dobru melodiju, mora se priznati), no "Blasphemous Rumours" i "Master and Servant" su dali do znanja kako je metamorfoza stidljivog muzičara u prvoligaškog autora gotova. Put za prvu ligu svjetskih bendova je asfaltiran, popločan, ofarban i širom otvoren.

20170313-104242_05.jpg

5. "101" (1989.)

Pitate se kako Depeche Mode izgleda uživo? Ovako. Dave Gahan dirigira podjednako scenom, bendom i publikom, izbor pjesama je vrlo dobar, početak čvrst, a kraj furiozan. Živi album odsviran na elektronici je itekako 'živ', 101. i posljednji koncert na turneji i da parafraziram staru izreku, preko 60.000 fanova u Pasadeni u Kaliforniji ne može biti u krivu. I nisu. Bend i publika imaju interakciju poput kakvih vrhunskih plesnih partnera koji su sate rada proveli da se usklade i da se što bolje osjete. Vizualni dio je podjednako dojmljiv, a slušatelj/gledatelj poželi se prostorno-vremenskim strojem se prebaciti tamo.

20170313-104246_04.jpg

4. "BLACK CELEBRATION" (1986.)

Album s ključem. Svi faktori budućeg poznatog 'stila Depeche Mode' na jednom mjestu. To je ta ploča na kojoj je Gahan počeo zvučati, zlobnici bi rekli kao mlađi brat Iggya Popa, a fanovi bi rekli, konačno kao Gahan kakvog znamo. To znači da je Gahan prestao pjevati iz karaktera lokalnog alfa-mužjaka i postao je zavodljivi đavo spreman obrlatiti sve što hoda u njegovoj blizini i sve podrediti zadovoljavanju hedonističkih impulsa. To je taj album na kojem se pojavljuju pompozni, svilenkasti synth-aranžmani bliski dark popu. Sve to objedinjuje veličanstvena, uvodna, naslovna pjesma. Područje djelovanja depecheovaca je maksimalno prošireno, tu su nježne balade "Question of Lust" i "Sometimes", tu je rabijatna rasturačina "Question of Time" i sporogoreća "Stripped" koje su tako postale kičma jednom pomalo neshvaćenom albumu kojem je vrijeme učinilo više nego veliku uslugu, jer je postao cjenjeniji s odmakom nego u vrijeme objavljivanja.

20170313-104249_03.jpg

3. "MUSIC FOR THE MASSES" (1987.)

Već u uvodnim taktovima "Never Let Me Down Again" shvaćamo da imamo posla s ljudima koji se osjećaju da najbolje tulumare na svijetu, da imaju najpoželjnije žene na svijetu, i da su najbolji na svijetu, a ova kolekcija doprinosi da i slušatelj ćuti takva čuvstva. Gore, Gahan, Fletcher i Wilder su u fazi kad im sve polazi od ruke i da bi dobru pjesmu vjerojatno napisali i lopatom. "We're flying high, we're watching the world passes us by, never want to come down, never want to put my feet back on the ground" su stihovi koji će možda neki protumačiti kao posvetu nekom neimenovanom nedozvoljenom narkotiku, no koga briga za koga je kad zvuči kao darkerska Oda radosti. Pola albuma zvuči kao dobar tulum, a druga polovica, s eksponentom zvanim "Little 15", svjedoči da ih tamna strana nije napustila, naprotiv, samo se čeka moment da ih u potpunosti preuzme u svoje naručje.

20170313-104253_02.jpg

2. "VIOLATOR" (1990.)

Idealna kolekcija pjesama za one koji vole plesni, elegantno upropašten, samodopadan, uz to svilenkasti zvuk. Samopouzdanje je na najvišem nivou u povijesti grupe, možda je za to 'kriv' koncert u Pasadeni, a možda i kompletna, u to doba rastuća partijanerska kultura s novom energijom, bilo da je riječ o muzičkoj ili nekoj drugoj energiji. Pjesme su najbolje do tada, nema koncerta Depechea na kojem nema "Enjoy the Silence" i "Personal Jesus", a vrlo često na nastupima nikne i "Policy of Truth". "Violator" označava vrhunac muzičke evolucije Martina Gorea koji je pustio korijene tamo gdje cvate americana, što je omogućilo dalju ekspanziju izričaja. Recimo, "Blue Dress" prikazuje Gahana kao sjajnog električnog kauboja koji može zavijati na country stvari jednako sugestivno kako je kliktao na "Just Can't Get Enough".

20170313-104256_01.jpg

1. "SONGS OF FAITH AND DEVOTION" (1993.)

Album je bolji od drugoplasiranog za fotofiniš, ili za subjektivni osjećaj. Klasičan primjer zašto je važno u sastavu uza sjajnog autora imati isto tako sjajnog interpretatora. Iako je već debelo zaglibio u narkotike, iako je njegov životni stil itekako utjecao na poslovne i svake druge odnose u sastavu, Dave Gahan nikad nije bolje zvučao kao pjevač. Iako je i "Violator" imao jake pjesme, na ovom su se albumu ujedinili Goreov autorski nerv i Gahanovo uživljavanje u pjesmu. Zlobnici bi rekli da mu nije bilo teško glumiti ukletu osobu opterećenu demonima, kad ih je imao na bacanje i privatno, no činjenica je da je "Condemnation" vjerojatno njegov najdomljiviji vokalni doprinos, da je "I Feel You" savršen i zastrašujući spoj klasičnog bluesa, caveovskog nihilizma i grunge-senzibiliteta, i da su paradoksalno, doticanjem 'dna života' uspjeli iz sebe iscijediti djelo s kojim su se poistovjetili milijuni. Koliko je ovaj album grupi značio, govori podatak da se Alan Wilder pomučio i naučio svirati bubnjeve. Koliko je ovaj album značio slušateljstvu, govori činjenica da postoji u Zagrebu glazbeni program "Night of Faith and Devotion" koji stavlja akcent na dark-pop-rock scenu iz osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća. "Songs of Faith and Devotion" je album koji možda se snimi jednom u životu, naravno, ako jetra, srce, pluća, glasnice i mozak izdrže i ako se članovi grupe međusobno ne poubijaju.

kraj

Zoran Tučkar

Zoran Tučkar je miran, tih i povučen čovjek.