Albumi Sigur Rósa: od najgoreg do najboljeg

11.1.2017. @ 07:34 Tino Friščić

Nazvan po sestri frontmena Jónsija Birgissona, Sigur Rós danas je zajedno s Björk sinonim za Island i tamošnju glazbenu scenu koja se u posljednjih 20 godina uz izvođače kao što su Múm, Of Monsters and Men, Ólafur Arnalds i drugi razvila u jednu od značajnijih i definitivno najzanimljivijih na europskom kontinentu.

20170102-085641_sigurros03.jpg

Bez puno okolišanja i političke korektnosti, napisat ću da je Sigur Rós, unatoč neosporivoj kvaliteti spomenutih glazbenika, ipak kategorija više. U svojoj glazbi ovaj je bend spojio post rock, elektroniku, klasičnu instrumentalnu glazbu, operu, psihodeliju i art pop, bez da se u bilo kojem trenutku 'prodao' ili napravio potpuni promašaj. Iza njih su dva desetljeća diskografske aktivnosti, nominacija za Grammyja, osvajanje brojnih nagrada, odlazak istaknutog člana, spektakularne turneje, jedan od najcjenjenijih glazbenih dokumentaraca u povijesti ("Heima"), stvaranje glazbe za filmove, humanitarna aktivnost i još mnogo toga…

Sigur Rós nije samo utjecajan bend, on je zajedno s Radioheadom i još nekolicinom simbol jedne nove generacije glazbenika koji su zauvijek promijenili alternativnu rock scenu.

Ovo su njihovi albumi, od najgoreg do najboljeg... ili točnije, od najmanje savršenog do čiste perfekcije.

20170102-085645_07.jpg

7. "VON" (1997.)

Na prvom albumu najpoznatijeg, ali i najkvalitetnijeg islandskog benda jasno se čuje kako bend još traži svoj zvuk. Daleko je to od lošeg, no previše je tu utjecaja Cocteau Twinsa, Ridea i drugih dream pop/shoegaze bendova. Produkcija je isto prilično manjkava pa se tako vremenski odmak od 80-ih gotovo i ne osjeća.

20170102-085648_06.jpg

6. "VALTARI" (2012.)

Nakon što nanižete četiri vrhunska albuma u rasponu od trinaest godina, osrednje djelo kao što je "Valtari" jednostavno vam se mora dogoditi. Eteričan i očito rađen po uzoru na sjajni "()", ovaj album ipak nema snagu i konciznost bezimenog remek-djela. To ne znači da je ovo djelo potpuno lišeno divnih trenutaka kakvi su "Daualogn", "Ekki múkk" i "Varú?", jedna od najboljih pjesama benda s predivnim crescendom, svojevrsnim zaštitnim znakom Sigura.

20170102-085653_05.jpg

5. "KVEIKUR" (2013.)

Nakon što je sneni "Valtari" malo uspavao fanove, Sigur Rós iz kojeg je friško otišao klavijaturist Kjartan Sveinsson, odlučio se za agresivniji zvuk. Moćan i mračnom elektronikom obojen, "Kveikur" je zaokret koji je opusu osebujnih Islanđana donio potrebnu svježinu. Masivni "Brennisteinn", dirljiva "Hrafntinna" i apokaliptična naslovna pjesma vrhunci su albuma kojem fali tek jedna-dvije udarne stvari da bude smatran remek-djelom.

20170102-085657_04.jpg

4. "MED SUD I EYRUM VID SPILUM ENDALAUST" (2008.)

Iako stilski neujednačen, peti album Sigura gotovo da i nema slabu točku. Od eksperimentalnog popa koji predstavljaju prve dvije pjesme ("Gobbledigook" i "Inní mér syngur vitleysingur"), epskog "Festivala" pa sve do umirujuće balade "Fljótavík", "Med sud..." pravo je šarenilo koje vas jednostavno ne može ostaviti ravnodušnima. Na ovom izdanju nalazi se i "Ára bátur", najambicioznija pjesma u karijeri benda snimljena u Abbey Road studiju s komornim orkestrom London Sinfonietta i dječačkim zborom London Oratory School Schola. Postoji video sa snimanja ove divne, monumentalne pjesme koja je uspjela biti savršeno izvedena iz prvog pokušaja... nikako ga nemojte propustiti pogledati!

20170102-085701_03.jpg

3. "TAKK" (2005.)

Album s kojim je Sigur Rós postao više-manje mainstream bend. Čak i najkomornije pjesme ("Andvari", "Heysátan") imaju taj himnični prizvuk, a "Hoppípollu", najveći hit islandskih post rockera, ne treba posebno predstavljati jer su je poput žvakače gume razvlačili u filmovima i serijama, a izvodili su je čak i kandidati talent natjecanja "X Factor" i "Britain's Got Talent". Jón Thór Birgisson poznatiji kao Jónsi u "Gongu" je demonstrirao je svu raskoš svog vanzemaljskog falsetta, a nagli prijelaz iz klavirske uvertire u zaglušujući centralni dio pjesme "Saglópur" jedan je od najmoćnijih trenutaka u cijeloj karijeri Sigura, koji na koncertu funkcionira besprijekorno i odvodi publiku u paralelni svemir.

20170102-085704_02.jpg

2. "AGAETIS BYRJUN" (1999.)

U prijevodu "A good beginning", naslov drugog albuma savršeno opisuje njegov učinak na karijeru benda. Naime, s njim Sigur Rós započinje svoj put prema statusu jednog od omiljenih i definitivno najboljih imena alternativnog rocka. Potvrdili su to i kritičari uglednih glazbenih portala, posve opravdano uvrstivši "Ágatis" među najbolje albume posljednjih 20 godina. Elegična "Svefn-g-englar" spada među najoriginalnije openere suvremene glazbe, poručujući slušatelju da ga čeka nešto sasvim drugačije od onog što je do sad čuo. "Starálfur", koji kao da je izletio iz Mozartove kajdanke, samo potvrđuje taj dojam, dok "Ný batterí" zadivljuje sirovom snagom i upečatljivim, fatalnim zvukom bubnja. Do samog kraja albuma izmjenjuju se sama remek-djela od pjesama, a svojom strukturom i čarobnom melodijom na flauti izdvaja se "Olsen Olsen".

20170102-085708_01.jpg

1. "()" (2002.)

Depresivan, težak, minimalistički, prozračan... briljantan. Tako bi se najkraće mogao opisati bezimeni album Sigur Rósa, najbolji post rock uradak svih vremena. Nezaboravna je izvedba prve pjesme ("Vaka") na jednom talk showu NBC-a , a četvrtu (alternativno nazvanu "Njósnavélin") mogli ste čuti u filmu "Nebo boje vanilije" Camerona Crowa, nevještom remakeu Amenabarovog klasika "Abre los Ojos". Ledeno hladne, a istovremeno neopisivo dirljive pjesme redaju se sve do spektakularnog, orgazmičnog finala nazvanog "Popplagio" ("The Pop Song"), s kojim bend uvijek zaključuje svoje koncerte. Kako i ne bi, kad je riječ o skladbi koja slušatelju tokom svojih 12 minuta trajanja pruža nadrealno iskustvo nalik onom iz američkih filmova kad duh glavnog junaka napusti vlastito tijelo i lebdi nad njim, uz istovremeni presjek cijelog života. Idealan je to završetak nezaboravnog komada glazbe.

kraj