Recenzije

Free Randy - Ovakvu priču (vjerojatno) više nikad nećete pročitati!

3.8.2016. @ 09:25 Domagoj 'Domination' Puzak

D. Randall Blythe:

Dark Days

Datum izdanja:srpanj 2015.
Izdavač:De Capo Press Inc
Jezik:Engleski
Br. stranica:496
Naša ocjena: Ocjena: 4/5

U Boogaloou 2010. jebeno smo se proveli i u vrijeme kada smo se spremali za njihov povratak u Zagreb, negdje u lipnju 2012. Lamb of God doživjeli su najbizarniji problem u svojoj karijeri.

Vokal Randy Blythe doživio je najbizarniju aerodromsku dobrodošlicu u životu, a metal svijet jednu priču koju vjerojatno više nikada nećete čuti. Za dobrobit svih, možda je i bolje tako!

Dakle, oko nesretnog dogođaja iz Praga, pa do uhićenja pri izlasku iz aviona dvije godine kasnije, ispričalo se i napisalo jako puno. Randy je na najbolesniji način postao legenda scene, a njegova ponosna i iskrena duša učinila ga je, prvenstveno – velikim čovjekom!

20160802-173849_randy-blythe.jpg

Ako ste ga ikada pratili na Instagramu znate da nije baš tipična rock zvijezda, da je dosta načitan, pismen, općekulturan i liberalan (nekad sve od toga i malo isforsirano i nasilno), pa je svoju knjigu odlučio bazirati na najcrnjem dijelu svog života. Uvod u njegov memoar vjerojatno je najbolji vodič kroz realnost jednog benda i put do nekakvog uspjeha. Taj uspjeh Randy je objasnio iznutra i potvrdio da mu je pored svih životnih nedaća – uhićenje radi javnog pišanja, zapaljenje vlastite kuće, cuganje do besvjesti i vrijeđanje murjaka – praška priča sasvim drugačiji oblik šoka.

Opisujući uvod svog života, alkoholičarske dane (jedan je od rijetkih koji nije isključiv, već kaže da nema ništa loše u popiti koju cugu i stati, samo što on to jednostavno nije mogao), pa čak i ocean nerijetko djeluje nasilno premudro i kroz cijelu knjigu zna zabrijati sa svakojakim književnim opisima koječega. Izgled njegove ćelije, pukotine na zidu i detaljnost slikanja za zatvorsku arhivu opisao je puno detaljnije od stvari koje očekujete u knjizi ispunjenoj drogom, sexom i metalom.

No, nevjerojatno je koliko toga se sjeća o tom famoznom 24.5.2010.! Od pozornice, organizacije, zaštitara, iritantnih stage-divera i naposljetku telefonskog poziva kroz koji je shvatio da mu je prijatelj Paul Gray mrtav! U njegovu čast popio je dva jegera, a u cijelom literarnom kaosu uopće nisam uspio iščitati je li već tada apstinirao, pa samo napravio iznimku.

Životne stavove i vlastita iskustva opisivao je koristeći najblesavije situacije iz zatvora, kao što je činjenica da je prevoditeljica za farmaciju bila miđid i da je to simbol koji pokazuje da ima velike simpatije prema atipičnim ljudima koji šeću ovim svijetom. Pa ako baš hoćete, dotakao se i famozne teme sapuna u zatvorskoj kupaonici (koju sam također upoznao bolje nego vlastitu).

20160802-173840_randy-blythe1.jpg

No, ono radi čega mu se divi cijeli svijet upoznat sa slučajem je činjenica da je već u zatvoru odlučio da će 'radije tamo umrijeti kao pravi čovjek, nego živjet slobodno kao kukavica koja se nije željela vratiti na suđenje' (a zna se da moćni SAD nema obvezu izručivanja svojih državljana). Upravo taj zatvor i ćeliju koju je opjevao na novom albumu uopće ne prikazuje kao mjesto iz kojeg želi otići radi loše hrane ili jer ga je netko maltretirao. Ne, nego to želi isključivo radi ogromnog ništavila i nedostatka ičega da stimulira čovjekov um. U tom kontekstu naravno da je morao hipsterski spomenuti da ne posjeduje TV (ali da bi se sada čak i time zadovoljio).

Cimer Dorj koji ga je većinu provedenog vremena jako iritirao dobio je dobar dio knjige samo za sebe, pa imate čast pročitati detaljan opis njegovog mljackanja, pa čak i sranja i glasnog prdenja u zajedničku školjku s koje je na američki Dan nezavisnosti Randyu pjevao "We wish you a merry Christmas".

Ono što nam knjiga od nekakvih generalnih činjenica napokon otkriva je taj periodu u kojem je on nakon puštanja iz zatvora naprasno krenuo prema Americi, a javnost (pa čak i neke državne službe) nisu to znali (ili je jednostavno bilo bolje da ne znaju).

Frazu glazbeni biznis opisuje jako surovo i točno i nekako je najjednostavnije začepio usta onima koji se čude što najveći bendovi i dalje sviraju (upravo radi cijele mašinerije koja stoji iza njih i radi stotina obitelji koje ovise o tome hoće li snimiti album ili otići na turneju). Vinnie Paul, kao brat ubijenog na pozornici bio je važna karika tijekom suđenja, obitelj ubijenog Daniela bila je najkorektnija od svih u sudnici, a nakon oslobađajuće presude majka i ujak svratili su do Randya i po prvi puta razgovarali s njime.

20160802-174155_lamb+god+randy.jpg

Činjenica je (a to se bome i u knjizi može iščitati) da je jako često pravni sustav preslika onoga što tužitelji, suci i odvjetnici žele, a ne oni koji zapravo pate radi svega što se dogodilo. A patio je bome i Randy! Ne samo radi suđenja, već radi činjenice da je fan njegovog benda mrtav indirektno radi njega... No, nevjerojatno ali tako je – najpotresniji dio knjige (a vjerojatno i njegovo života) uopće nije vezan za taj period!

Opis kako mu je novorođena kćerkica preminula na rukama nevjerojatno se povezao s činjenicom da je baš zbog toga svjestan da nikada neće moći ponuditi ruku ili riječ utjehe Danielovim roditeljima. Definitivno najteži odlomci koje sam ikada pročitao, a duboko sam uvjeren da to ne govorim samo kao novopečeni roditelj.

Randy je guba lik. Randy je tipični Amerikanac. Randy je čovjek svjestan svega i naučio je to na najbrutalnije načine, ali Randy je i dalje paradoksalno liberalan čovjek koji svejedno desničarsku Ameriku gleda kao državu veće vrijednosti i kvalitete koja je s pravom i s razlogom vojno prenabrijana. Randy je čovjek koji nakon svega toga zna biti i grub prema čitatelju i (pre)znatiželjnom fanu svog benda. Randy je čovjek koji ima svoje kvalitete i svoje mušice. Baš kao i svi mi...

Baš zato – Randy je čovjek. A ono što je najbitnije – Randy je slobodan čovjek! I to je svojim djelima i porukama definitivno zaslužio...

kraj

Domagoj 'Domination' Puzak

Domagoj 'Domination' Puzak - not all who wander are lost...