Jednom u životu moraš vidjeti The Libertines uživo - to je rock-n-roll

26.3.2016. @ 15:07 Siniša Miklaužić

The Libertines

Datum i vrijeme:petak, 25.3.2016. 20:00
Mjesto održavanja:Stadthalle, Beč
Cijena ulaznice: 46,40/66,40 EUR

20160326-150639_22.jpg

Cijela karijera The Libertinesa sinoć se predstavila u nastupu od stotinjak minuta. Ljubav, naguravanja, sumanuti Doherty... Kako bi se reklo: Sve je to samo rock'n'roll!

Ne postoji važniji britanski indie bend s početka ovog stoljeća od The Libertinesa. Oni su za britansku scenu bitni koliko su The Strokesi bili za svjetsku, pa uopće ne čudi što su imali toliki poguranac (čitaj hype) od domaćih medija kakvog niti jedan drugi bend nije imao. Razlozi za to su i više nego očiti jer su The Libertines tada to i zaslužili...

The Libertines #petedoherty #libertines #vienna #wien #live #enemy.at

A photo posted by @marioooohhhh on

Vjerujem da je mnogima poznato zašto su se raspali tamo u vrijeme snimanja drugog albuma kada je Pete Doherty postao nepodnošljiv, nije odlazio s njima na turneje, već se odvojio od benda i radio razna sranja uzrokovano velikom dozom opijata. I taj drugi album je sniman u nenormalnim uvjetima (mnogo toga je Pete snimio odvojeno od benda), pa je ispao još jako dobro s obzirom na uvjete...

I tako, s dva albuma i pregršt skandala iza sebe (punili su žutilo zbog stalnih svađa i međusobnih tučnjava, Pete je i opelješio Carlov stan), odvojili su se, svaki je otišao u svojem smjeru, pa smo dobili tri benda Babyshambles, Dirty Pretty Things i Yeti, ali žeđ za The Libertinesima, posebno na Otoku, bila je neizdrživa.

S vremena na vrijeme, pokazalo se da bi Pete i Carl mogli zajedno, imali su neke svirke, a pravi povratak The Libertinesa dogodio se jer je Doherty trebao pare, pa su prihvatili vrlo unosnu ponudu za nastup prije par godina. Kako se Doherty nakon smrti Amy Winehouse malo smirio, tako je izgledalo da kreće nova zlatna era benda jer su najavili da su se našli i u studiju, te da su nikad sretniji... Sada, kad je turneja završena, ne bi me čudilo da je Beč bio posljednja postaja za jedno duže vrijeme.

Posljednji album "Anthems for Doomed Youth" je drugačiji, zreliji od prva dva albuma i mnogima nije sjeo. Nije to loš album, iako kaska za prethodnicima, a najbolje je dokazao sinoćnji nastup gdje smo vidjeli da se nove pjesme idealno uklapaju u njihov repertoar.

Ključan faktor za The Libertines je odnos Carla i Petea. Svaki ima svoj đir, Pete je malo dijete zarobljeno u tijelu odraslog čovjeka, često neshvaćen zbog svoje zaigranosti i inata prema svima, čak i prema svojem najboljem prijatelju Carlu koji je cijelog života uz njega i pazi da ga njegova autodestrukcija ne odvede u neželjeni kraj. Naravno, Peteova svojeglavost će prije ili kasnije dovesti do toga, ali dok može, Carl je tu. Da je Carl tu, jasno se vidjelo u dobrom dijelu i jučerašnjeg koncerta kad je uzimao mnoge dionice koje inače pripadaju Peteu, posebno u pjevačkom dijelu kad je uvijek jednim okom pazio što sad radi 'ludi' Doherty.

@thelibertines #vienna #petedoherty #carlbarat #libertines

A photo posted by @winterwooskie88 on

Što reći o Dohertyu, osim da je bio čak i vrlo pristojan otprilike sat vremena nastupa, a onda ga je jednostavno puklo i pružio je tragikomičan show kojeg je trebalo vidjeti. Pucanje po šavovima, bacanje mikrofona sa stalkom u publiku (moram zapamtiti ako ću ikada imati priliku ponovno ih pogledati da uzmem dodatno osiguranje), bacanje još uštekane gitare isto, naguravanje s ostatkom benda i tehničarom koji je lovio mikrofone po publici, sviranje i pjevanje u ležećem stavu... Ponavljam, sve je to samo rock'n'roll...

U svemu tome, potpuno je jasno da su The Libertines bend u rasulu, melodije su im maksimalno raštimane, ali kad Pete u pjesmi dođe do svojeg dijela i pogodi ton, onda se sve digne na jedan visoki nivo zbog čega je i jasno zbog čega su The Libertines najvažniji britanski benda proteklih petnaestak godina...

Upravo zbog toga smatram da je ovaj nastup (a vjerujem i drugi nastupi na turneji) ogledna slika njihove karijere. Počeli su kao nabrijani klinci koji se žele dokazati (karijera do recimo 2003.), potom Pete počinje pucati (oko sat vremena koncerta i u karijeri prijelaz 2003-2004), Pete poludi do kraja (od 2004. do trenutka kada su raspustili bend jer više stvarno nije imalo smisla čekati Dohertya jer je pokleknuo maksimalno opijatima i više nije bio svoj). Sve to smo dobili u otprilike stotinu minuta bečkog koncerta.

Ali ajmo krenuti od početka, iako to možda i nema nekog smisla...

Kao što i samo ime kaže, Wiener Stadthalle je gradska dvorana u kojem se odvijaju mnoga događanja. Blizu centra je, pa se lako može potrošiti vrijeme pred koncert, a po procjeni prima desetak tisuća ljudi. Za The Libertinese su bile zatvorene tribine, pa smatram da je došlo nekih šest tisuća ljudi iz svih dijelova Europe (a možda i šire).

Na startu je svirao neki domaći glazbenik, ali nema smisla previše trošiti riječi na njega jer je bio loš i dosadan. Osim što je ubijao njemačkim jezikom, tako je i njegova akustična gitara svirala čak i kad je on rukama dirigirao malobrojnoj publici. Ako on svira na playback, nema smisla da mu ja potražim ime na Internetu jer je publika koja ide gledati The Libertinese zaslužila barem toliko iskrenosti od izvođača na stageu.

Ostali izvođači koji su nam se predstavili su bili i više nego iskreni, čak i neki tip kojeg su (vjerojatno) The Libertinesi pozvali da ide s njima, a on se predstavio nekim pjevanjem/repanjem/recitiranjem s rimama koje su više djelovale kao osnovnoškolski tekst, a ne stihovi odraslog čovjeka. Kako je to trajalo svega par minuta, lakše je i njega zaboraviti jer je (barem zasad) totalno neinteresantan lik.

Prava službena predgrupa bili su Reverend and The Makers i oni su obavili pošteni posao. Moram priznati da mi ovaj šefildski bend nikada nije pretjerano legao (nije niti jučer), ali su pošteno zagrijali publiku. Oni su post britpop bend koji u svoju svirku ubacuju ska i elektroniku što u konačnici daje vrlo plesne pjesme.

Frontmen Jon McClure se svojski trudio zabaviti publiku i u tome je i dobrim dijelom uspio, ali opet sam dojma da nemaju pretjerano upečatljivog materijala s kojim bi zaludili više fanova za svoju glazbu, barem ne one van Otoka. Početak je bio obogaćen pjesmama srednjeg tempa, a kako je nastup odmicao, tako su bivali sve plesniji i plesniji (slobodno mogu reći i bolji i zanimljiviji), tako da su vrlo dobro iskoristili priliku predstaviti se bečkoj publici.

Tad se dogodio moment koji je bio pomalo čudan jer je pauza između svih njih prije trajala vrlo kratko, dok su se The Libertinesi čekali gotovo sat vremena. Ne znam zašto je postavljena tolika rupa u satnici jer nakon ovakvog zagrijavanja, publika je bila spremna odmah nastaviti sa zvijezdama večeri.

Bilo kako bilo desetak minuta nakon 21 sat, The Libertinesi su se popeli na stage i krenuli s novom pjesmom "Barbarians". Potom je uslijedio skok na početak karijere s pjesmom "The Delaney", dok su kao treću odsvirali još jedan hit s novog albuma "Heart of the Matter".

Tad je bilo jasno već nekoliko stvari bitnih za koncert koje će se ponavljati tijekom nastupa. Bilo je jasno da Pete svaku pjesmu želi završiti na svoj način, da Carl možda previše vremena troši kod Garya između pjesama i da su te pauze zericu preduge, da je Pete dobro raspoložen (a kasnije i predobro), ali ono najbitnije, da su nove pjesme fakat odlične uživo i da je publika najbolje reagirala na njih uz najveće hitove s početka karijere.

Potom su se izmjenjivale kako novije, tako i starije pjesme, a bend je fino funkcionirao i sve je teklo sasvim solidno. Jedno od iznenađenja je bilo kad je Carl otišao do klavira i svirao ga tijekom izvedbe "You're My Waterloo", ali kako bi to drugačije i izgledalo kad je to klavirska balada.

Nakon "You're My Waterloo", uslijedila je povratnička skladba "Gunga Din" koja je otpjevana uz pratnju cijele koncertne dvorane, što je bila odlična predigra za "Can't Stand Me Now" gdje su Pete i Carl počeli prikazivati koliko se vole pjevajući na jedan mikrofon. Nije to predugo trajalo... Treba napomenuti da je netko iz publike dobio super suvenir jer nakon dionice na usnoj harmonici, Pete ju je bacio fanovima.

Tu se već počelo lagano vidjeti da Doherty puca, a nakon "Vertiga" došla je "Death on the Stairs" koja je bila prekretnica koncerta iz odličnog raštimanog u bizarno-tragikomični spektakl. Prvi put od šest puta (ako sam dobro brojao), odletio je mikrofon i stalak u publiku (nadam se da nitko nije ozlijeđen).

Mikrofon se vratio i bend je nastavio svirati i pjevati. Bilo je jasno da mikrofonu nije najbolje, ali se to brzo popravilo, a "Time for Heroes" je Pete odlučio prvo kleknuti na stih "I passed myself down on my knees", a potom je produžio i u ležeći položaj i odsvirao i otpjevao pjesmu u tom điru do kraja.

Vrh kaosa na bini dogodio se na "The Good Old Days" i tad se nije znalo tko što radi. Pete je falšao cijelo vrijeme, a kad je pogodio ton i uključio se u pjesmu, digao je publiku i samu izvedbu na visok nivo. Kroz nju, a posebno na samom završetku pjesme, došlo je do naguravanja, grljenja, pa opet većeg naguravanja između Peta, Carla, ali i tehničara koji je opet morao loviti mikrofon po publici...

Izgledalo je kao da su prisilno završili regularni dio, pokupili se sa stagea i kao da je svatko otišao na svoju stranu. Zapravo, Pete na jednu, a ostatak na drugu... Publika je bila malo u šoku, nije bilo tolikog navijanja za povratak benda na stage jer nitko nije shvaćao što se događa. Ta pauza je trajala preko deset minuta, pa sam i sam vjerovao da sam prisustvovao možda i posljednjem koncertu benda koji čak nije niti dovršen jer nisu odsvirali neke od svojih najvećih hitova.

Ipak, bend se vratio i probao prodati foru da je to to, te se pozdravio s publikom s 'auf wiedersehen', ali umjesto povratka u backstage, uzeli su svoje instrumente u ruke i počeo je pravi 'horrorshow'. Pete je krenuo ponovno pjevati "Boys in the Band" i čak mu je išlo sasvim solidno.

Nakon kraće Peteove solaže, krenula je "Music When the Lights Go Out", potom i "Up the Bracket", "What a Waster" i vrlo efektan završetak s "Don't Look Back Into the Sun". Naravno, ponovno su letjeli mikrofoni po publici, a za finale, Pete je bacio i gitaru, svoj i Carlov mikrofon sa stalkom... Bilo je jasno da je to i definitivni kraj koncerta jer, iskreno, nisu niti čime imali dalje svirati jer je Pete dodatno porazbijao dio opreme koja mu se našla na putu.

Ne sjećam se da sam vidio ovoliki kaos na kojem koncertu. Ok, slične stvari su se događale na koncertu Ha Det Bra, ali pomalo je ipak čudno vidjeti da jedan toliko renomirani bend može biti toliko kaotičan. Ipak, to je očito njihov brand i vjerujem da nitko nije mogao ostati ravnodušan na ludilo kojem su prisustvovali jer od toliko nesavršenosti dobili smo savršen rock koncert.

Jasno je da The Libertinesi imaju velikih problema, da mnogo ovisi o jednom čovjeku koji je spreman napraviti baš sve što mu padne na pamet. Ta doza kad znaš da bend može u svakom trenutku puknuti do kraja i raspasti se, očito ne može pobjeći od The Libertinesa jer ta napeta atmosfera je i jedan od glavnih pokretača najboljih prijatelja i najvećih neprijatelja, Petea i Carla.

Here's one I took last night of Peter, Carl and Gary's bum ?? xx #libertines #peterdoherty #carlbarat

A photo posted by Helen (@whitters_77) on

Nakon prespavane noći, mogu reći da sam iznimno zadovoljan što sam išao vidjeti jedne od posljednjih velikana indie scene zadnjih petnaestak godina koje do sada u životu još nisam pogledao (ostaju mi još samo The Strokesi) jer njihov koncert je stvarno nešto na što ne možeš ostati ravnodušan i što se pamti godinama.

Toliko su raštimani i imaju svojeglavog člana (zbog kojeg i jesu toliko raštimani), a opet to sve skupa djeluje kao moćna mašinerija koja je spremna zadovoljiti i rasplesati svaku publiku, pa čak i tradicionalno suzdržane Austrijance (ok, dobar dio tradicionalno suzdržanih Austrijanaca).

Teško je prognozirati koliko ovo može još potrajati, ali me ne bi čudilo da ponovno uzmu malo dužu pauzu, maksimalno prorijede nastupe nakon najavljenih ljetnih festivala... Nadam se da se varam jer scena treba The Libertinese, scene treba bend koji puca po šavovima pred očima publike jer, ponavljam, to je i poanta rock'n'rolla, to je rock'n'roll - sex, drugs & r'n'r.

Set-lista:
Barbarians
The Delaney
Heart of the Matter
Horrorshow
Fame and Fortune
Boys in the Band
The Milkman's Horse
What Katie Did
Anthem for Doomed Youth
The Man Who Would Be King
You're My Waterloo
Gunga Din
Can't Stand Me Now
Vertigo
Death on the Stairs
Time for Heroes
The Good Old Days
- bis -
Boys in the Band (Doherty solo)
Music When the Lights Go Out
Up the Bracket
What a Waster
Don't Look Back Into the Sun

kraj

Siniša Miklaužić

Siniša Miklaužić indie rocker uvijek spreman za nešto zanimljivo.