Recenzije

Noir gradskih svjetala

23.12.2012. @ 04:00 Marko Vukušić

Ry Cooder:

Priče iz Los Angelesa

Datum izdanja:kolovoz 2012.
Izdavač:Šareni dućan
Jezik:Hrvatski
Br. stranica:260
Naša ocjena: Ocjena: 4/5

Ry Cooder višestruka je glazbena (umjetnička) ličnost.

Nekoć je u prvom redu bio poznat kao vrsni instrumentalist, čije je sviranje slide gitare ukrasilo mnoge manje ili više legendarne albume poput "Let It Bleed" The Rolling Stonesa. Zatim se proslavio kao autor filmske glazbe – na spomen filma "Paris, Texas" Wima Wendersa čovjeku prvo padnu napamet Nastassja Kinski i Cooderova gitara.

Slavna je i njegova muzikološka strast, kopanje u potrazi za skrivenim glazbenim kulturama i zaboravljenim glazbenicima, pa je tako krajem devedesetih s "Buena Vista Social Club" pokrenuo pomamu za kubanskom glazbom i općenito za takozvanim 'world music'.

Ako ste pratili Cooderov rad u zadnjih desetak godina, nimalo vas ne bi trebalo iznenaditi što je on objavio zbirku priča nazvanu "Priče iz Los Angelesa". Naime, u zadnje vrijeme Cooder je u prvom redu pripovjedač, storyteller.

20121221-093128_cooder.jpg

Albumi poput "Chavez Ravine", "My Name Is Buddy", "I, Flathead" ili "Pull Up Some Dust and Sit Down" bili su elaborirani konceptualni albumi, u kojima je svaka pjesma djelovala kao jedna epizoda šire priče. Naprimjer, "My Name Is Buddy" u neku je ruku već bio zbirka priča (basni), jer je u sebi imao i knjižicu s kratkim pričicama koje su pratile svaku pjesmu.

Radnja "Priča iz Los Angelesa" smještena je u '40-e. i '50-e. godine prošlog stoljeća, te se kroz njih provlače teme tipične za taj period – NLO-i, lov na 'vještice', američka postratna paranoja i izmišljanje neprijatelja, te polagano odumiranje američke industrije i radništva. To su ujedno i teme koje se, skupa s vremenskim razdobljima u kojima su smještene, provlače kroz gore spomenute Cooderove albume, pa je ova zbirka njihov logičan nastavak. U knjizi se naprimjer dotiče i četvrti Chavez Ravine, odnosno njenog rušenja u ime napretka, što je tema kojom se bavio istoimeni album.

U Cooderovim pričama se, kao i na albumima, osjeti nostalgija za Amerikom kakva je nekad bila, no daleko o toga da riječ o pogledu u prošlost kroz ružičaste naočale. Premda se ta prošla vremena kod Coodera čine nekako šarmantnijim od ovih današnjih, teško bi ih bilo baš nazvati romantičnim. Cooder jasno daje do znanja da su i ona bila napučena s gomilom pohlepnih kurvinih sinova, a ni pravila Divljeg Zapada još nisu bila potpuno izumrla.

Nevolja bi vas u takvim vremenima često sama našla, pa ste htjeli, ne htjeli bili prisiljeni birati stranu. Cooder – strastveni ljevičarski idealist kakvi mogu biti samo pripadnici generacije stasale u šezdesetima – kao i uvijek jasno staje na stranu 'malih' ljudi, radnika, manjina, itd. Cooderovi junaci su jednostavni ljudi koji ne traže puno od života, ali pritom misle isključivo svojom glavom i ne savijaju kičmu ni pred kim.

Nije teško uočiti alegorije na suvremeno društvo. Naprimjer kad u priči "Telefon mi bez prestanka zvoni" glavni junak Herb kaže: "Vlasnika ne možeš istjerati iz kuće, to je načelo na kojem počiva Amerika", pred očima vam se odmah pojave prizori deložacije, poput onih iz dokumentarca Michaela Moorea "Kapitalizam: Ljubavna priča".

Noir atmosfera koja krasi priče može se čitati kao posveta kultnim pričama iz Los Angelesa poput tvrdokuhanih krimića Raymonda Chandlera i Jamesa Ellroya (a i Dashiell Hammet je svog Sama Spadea smjestio u Kaliforniju, u San Francisco).

20121221-093142_ry-cooder0.jpg

Glazba je u srži svih priča. Spomenuti Herb tako je nekada bio pjevač u usponu, a onda je zbog subverzivnih pjesama koje su dirnule u bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki prešao u automehaničare. Junaci ostalih priča također su mahom glazbenici, a pritom muzikolog u Cooderu ne propušta ući u detalje načina rada, pjevanja i sviranja pojedinog lika, poput člana tipičnog onodobnog meksičkog trija. Također, tu su i kolekcionari starih ploča na 78 okretaja, kao i stvarni glazbenici koji su ponekad pojave u priči poput Merlea Travisa i njegovog prijatelja, slavnog proizvođača gitara Paula Bigsbya, ili Johna Lee Hookera koji u jednom baru naručuje "jedan viski, jedan burbon i jedno pivo" (ako već niste poslušajte kako je u "John Lee Hooker for President" s albuma "Pull Up Some Dust and Sit Down" Cooder bez greške skinuo Hookera).

Likovi se često zatiču u nadrealnim situacijama, za koje se ne može pronaći neko smisleno objašnjenje. Glavna poanta Cooderovih priča možda je stoga zapisana već na kraju prve priče iz zbirke "Sve u rok službe": "Čim uoče obrazac misle da sve znaju i da su te ščepali za vrat. U životu to ipak ne ide tako. Vjerujte mi na riječ, život je nasumičan i nedokučiv, poput Gradskog imenika".

kraj

Marko Vukušić

Marko Vukušić - Writing About Music is Like Dancing About Architecture.