Recenzije

Instant klasik

17.9.2012. @ 08:06 Marko Vukušić

Howlin' Rain

The Russian Wilds

The Russian Wilds
Datum izdanja:14.2.2012.
Izdavač:American Recordings
Žanr:Blues, Rock
Naša ocjena: Ocjena: 5/5
Popis pjesama:
    1. Self Made Man
    2. Phantom in the Valley
    3. Can't Satisfy Me Now
    4. Cherokee Werewolf
    5. Strange Thunder
    6. Plex Reception
    7. Darkside
    8. Beneath Wild Wings
    9. Collage
    10. Walking Through Stone
    11. ...Still Walking, Still Stone

Ocjene uz recenzije baš i ne volim (nije glazba, je li, test iz matematike pa da ju se može egzaktno ocjenjivati).

U svojim recenzijama nastojim opisati objektivne značajke nekog glazbenog uratka uz dodatak subjektivnih impresija, a krajnju ocjenu ostaviti svakom pojedinom potencijalnom slušatelju da je sam donese, jer teško da se mogu naći dva čovjeka sa istim glazbenim ukusom. No ocjene su nužno zlo koje obično ide uz recenziju kako bi se dao ekspresni sud, pa tako prvo što većina čitatelja uoči kod recenzija su ove gore zvjezdice.

Malo sam dvojio kako početi recenziju albuma "The Russian Wilds" benda Howlin' Rain (ili Howlin Rain) jer me potaknuo na mnoga 'razmatranja' (ono što je u originalu na starogrčkom značila riječ 'kritike'), zbog kojih će ovo biti malo neobičnija recenzija. Budući da se ne sjećam kad sam nekom albumu koji nije nekakva retrospektiva ili reizdanje nekog antologijskog djela dao čistu peticu odlučio sam odmah početi od ovih gore pet zvjezdica.

Doći ću do razloga zašto sam albumu dao najvišu ocjenu, no prvo bih htio raščistiti neke stvari. "The Russian Wilds" treći je LP Howlin' Raina, benda koji vodi Ethan Miller, koji je prije toga vodio kultne Comets of Fire, bend čiju je psihodeličnu buku bilo teško klasificirati. Howlin' Rain su nešto mnogo konvencionalnije i time razočarenje za dosta fanova kaosa Comets of Fire.

Čitajući razne osvrte na album po mreži naišao sam i na brojne panegirike, kao i na niske ocjene, no manje-više svi recenzenti slažu se u jednom: "The Russian Wilds" je retro album koji nema mnogo dodira sa sadašnjošću.

Već sam pisao da ne prihvaćam neofiličarski imperativ da se u (rock) glazbi stalno mora izmišljati neki novi zvuk koji dosad nismo čuli. Takva teza je već u startu apsurdna jer kad malo razmislite ključni rock izvođači i autori uopće nisu bili strašno originalni po pitanju zvuka. Elvis je samo bio bijelac koji izvodi već postojeću crnačku glazbu, Dylan je u početku bio klon Woodya Guthriea, a kad se uštekao u struju nije zvučao bitno drugačije od drugih 'električara' toga doba, odnosno od The Beatlesa i Stonesa koji su u početku izvodili uglavnom samo stare ili nešto novije R&B i blues covere, a kasnije su samo razvili taj zvuk. Springsteen je htio biti Dylan i Roy Orbison, The Ramonesi su i imidž i zvuk preuzeli od prvotnih rokerskih buntovnika bez razloga pedesetih, a veza između grungea i The Stoogesa ili Neila Younga očita je na prvo slušanje.

Ono što mi smeta kod riječi 'retro' kada je riječ o glazbi, jest što ona implicira nostalgiju i eskapizam, a time poriče aktualnost i relevantnost. Ljudi su skloni idealizirati prošlost a kritizirati sadašnjost, te se tom činjenicom tumači bijeg u neka 'bolja' prošla vremena i stalni comebackovi starih stilova i pripadajućih bendova, no smatram da se može biti originalan, aktualan i relevantan i unutar davno definirane forme, kao što je to sasvim normalno u drugim umjetnostima. Primjera je tu koliko hoćete od književnosti do arhitekture, a možda je najbolji u filmu gdje je retromanijak Quentin Tarantino isključivo od elemenata prošlosti stvorio nešto ultramoderno i svježe.

I ja volim ushit pri doživljaju nečeg potpuno novog, no stalno inzistiranje na otkrivanju novog može uzrokovati konfuziju i nervozu, te čovjeku također treba i okrilje poznatog gdje se osjeća sigurno i samouvjereno kao kod kuće.

20120914-102248_howlinrain.jpg

U slikarstvu je pak sasvim legitimno biti 'nastavljač' neke likovne škole i tradicije, pa zašto to ne bi bilo u rocku. Howlin' Rain su definitivno nastavljači tradicije kalifornijskog rocka. Kalifornija je domovina gitaristički orijentirane garažne psihodelije, melodičnog country-rocka i (od strane indoktriniranih glazbenih kritičara često prezrenog) soft-rocka, te prekrasnih višeglasnih harmonija. Sve te elemente Miller je na "The Russian Wilds" koristio za tesanje majstorskih pjesama.

A album se tesao dugo vremena, preko dvije godine, uz nemali kreativni upliv slavnog Ricka Rubina koji je naveden kao izvršni producent. Rubin je Milleru sugerirao da prije ulaska u studio provede neko vrijeme svirajući nove pjesme uživo, jer bend uvijek bolje zvuči nakon nekog vremena kad im se pjesme uvuku pod kožu nego na samom početku kad su još distancirani od njih. Rubinov prijedlog je naprimjer bio i da se u pjesmi "Dark Side" riječ "baby" zamijeni sa "Jackie Marie" – što je, priznat ćete, mnogo zanimljivije rješenje. Ako su sve Rubinove sugestije bile takve nemam ništa protiv njegovog 'kreativnog upliva'.

"The Russian Wilds" je album kakav se rijetko čuje u današnja cinična vremena kad je zabranjeno nositi srce na reveru, junačiti se i pokazivati primarne emocije. Howlin' Rain rade upravo to. Pokazujući potpuno razumijevanje da bez tihog ne može biti glasnog, bez sporog brzog, a bez nježnog bijesnog, stvorili su album u maniri antologijskih dijela rocka. Većina pjesama sadrži skokove iz tiših i nježnijih dijelova u provale gitarskih power akorda i vrištećih vokala. Pjesme često počnu lagano te se lagano pumpaju, pojačavaju glasnoću i ubrzavaju do klimaksa. Većina rockera danas ne usuđuje se raditi takve pjesme no mnogi fanovi pitaju se, kao što se Matt Dillon pitao u filmu "Samci" još prije dvadesetak godina, gdje su nestale velike pjesme poput "Smoke on the Water" ili "Stairway to Heaven" (ili je Dillon spomenuo "Misty Mountain Hop"?).

Ethan Miller i njegov bend bez lažne skromnosti su s "The Russian Wilds" pokušali napraviti takve pjesme. Stoga ovaj album zvuči živo, organski, emotivno i ljudski. Premda su aranžmani vrlo slojeviti, pjesme ne zvuče kao nešto što četiri čovjeka ne mogu uživo odsvirati. Teme pjesama također bježe od bezličnosti i beskrvnosti. U "Self Made Man" nije ih sram zauzeti macho 'živi muški' stav, "Phantom In The Valley" ljubavna je pjesma u kojoj je ljubav veća od života, a pjesma ima nenadanu i efektnu latino kodu na kraju s udaraljkama i trubačkim solom.

Strastveni soul-rock (mislite na Joe Cockera u "With A Little Help From My Friends") "Can't Satisfy Me Now" priča je o grizodušju zbog psihičkog sadizma nad voljenom osobom, u kojoj će se, vjerujem, mnogi prepoznati, a zabavna "Cherokee Werewolf" ljubavna horor priča o vukodlaku i njegovoj mrtvoj dragoj s prigodnim jezivim zvucima distorzije.

"Strange Thunder" je možda najemotivnija od svih, a u njoj su u prvom licu opjevana sjećanja na vlastito samoubojstvo. Počinje tiho sa emotivnim falsetom, kojem se pred kraj priključe jedan po jedan instrument, te se ubrzava do energičnog finala. Pjesma je istovremeno lijepa i tragična i tužna, nježna i moćna. Ako vas ova pjesma ne 'takne' žao mi je, izgubljeni ste za rock'n'roll u bespućima alijenacije i cinizma.

"Plex Reception" je minijaturni instrumental sastavljen uglavnom od distorzije, te je primjer posvete detaljima. Pjesme su pune malih minijatura, a rješenja i prijelazi ne događaju se po inerciji već su nepredvidljivi i promišljeni s ciljem postizanja što veće dinamike i emotivnosti pjesama.

Funky "Dark Side" poručuje "tmino (odnosno loša djevojko) uzmi me za ruku", uz upozorenje pred kraj da nakon nekog vremena više nema povratka s tamne strane. Na blagu "Beneath Wild Winds" se kao svojevrsno pismo o namjerama nadovezuje obrada atmosferične "Collage" James Ganga, benda prvaka kalifornijskog melodičnog rocka Joea Walsha.

"Walking Through Stone" započinje s provalom cijelog benda, s gitarama i orguljama odvrnutim na maksimum, da bi se sve stišalo u istom trenutku kad se vokal probije u prvi plan. Na samom kraju je instrumental "...Still Walking, Still Stone" sa jazzy pianom i shuffle ritmom, te finim gitarističkim solom na kraju.

Riffova, refrena, mostova i ljepljivih melodija na "The Russian Wilds" ima u izobilju. U nekoj pjesmi možete samo pratiti bas dionicu i uživati. Ako jednu stvar treba izdvojiti kao najimpresivniju, onda je to Millerov ekstravagantni vokal, s kojim kroz čitav album izvodi glasovne vratolomije, no koji uvijek sadrži garažnu nerafiniranost koja ga sprečava da zvuči izvještačeno. Uostalom, najbolje da sami poslušate na ovom linku koji je Miller postavio na svom blogu, a koji sadrži nekoliko minuta 'golih' vokala s albuma.

Zaboravite na predrasude rock kritike koja još od pojave punka sedamdesetih papagajski ponavlja kako je sviračko umijeće i skladateljska ambicioznost znak prepotentnosti. Ethanu Milleru dosadila je avangardna de(kon)strukcija kojom se bavio u Comets of Fire, te je htio provjeriti može li napraviti punokrvne, melodične pjesme kakve je uvijek volio. Nije tu bilo mnogo komercijalnih aspiracija, dapače trebalo je hrabrosti u ovo vrijeme potrošiti nekoliko godina na ovakav album.

Kao što ste primijetili, osim usputnog spominjanja Cockerovog glasa, izbjegavao sam Howlin' Rain uspoređivati s bilo kim poimence, iako bi naravno u njihovom zvuku, riffovima i pjevanju mogao prepoznati mnogo uzora. No čitajući druge recenzente koji se referiraju na mnogobrojno šaroliko društvo u rasponu od Creedence Clearwater Revival do The Mars Volta mogu samo zaključiti da te usporedbe više govore o glazbenom ukusu recenzenta nego o glazbi Howlin' Raina. Meni npr. dva spomenuta benda uopće nisu pala napamet slušajući "The Russian Wilds" i čisto sumnjam da bi Miller i društvo i pola bendova od onih s kojima ih se uspoređuje naveli kao uzore i inspiraciju.

Krajnji zaključak je naravno da Howlin' Rain nisu ničije kopije nego samosvojan bend temeljen na glazbenim afinitetima, te sviračkim i skladateljskim sposobnostima vlastitih članova. Definitivno nisu kopije Led Zeppelina s kojima se danas svaki bend koji vješto barata električnim gitarama, basom i bubnjem po inerciji uspoređuje. Oni su, kao što sam rekao, nastavljači tradicije suncem oprženog rocka iz Kalifornije, kraja iz kojeg dolaze. Ne vidim ništa logičnije od crpljenja inspiracije iz vlastite okoline i povijesti, te su zato Howlin' Rain vrlo relevantni i 2012.

"The Russian Wilds" ne treba proglašavati spasenjem rocka, ali on je dokaz da rock još uvijek može zvučati iskreno, srčano, hrabro i prije svega neodoljivo.

kraj

Marko Vukušić

Marko Vukušić - Writing About Music is Like Dancing About Architecture.