Recenzije

Posthumni vodič za nemirne duše

8.2.2012. @ 21:07 Ivan Antunović

Zagrob

Vječni stan

Vječni stan
Datum izdanja:1.11.2011.
Izdavač:Athanor
Žanr:Eksperimental, Alternative
Naša ocjena: Ocjena: 5/5
Popis pjesama:
    1. Vulva Obscura
    2. Na mojem sprovodu
    3. Vrati se u utrobu
    4. Meduza
    5. … ali možeš se ubiti
    6. Moje saučešće
    7. Ispod krvavog mosta
    8. Zadavit ćeš svojeg gospodara… i napraviti novi Hrvatski preporod

Crna majka zemlja na kraju nas sve očekuje... Moment kad ćemo izdahnuti taj posljednji dah iz svojeg tijela i saznati (ne) postoji li na kraju tunela tračak vječnog svjetla, poput slamke za koju se već sada hvatamo, u laganom grču od silne životne neizvjesnosti.

Iza tmurnog imena Zagrob, krije se Dražen Kuljiš - svestrani mladi umjetnik i stvaratelj zastrašujuće crnohumorne glazbe koja pomiruje ovozemaljski i - kako mu ime nalaže - zagrobni svijet. Ime Zagrob prvi put se pojavljuje ljeta gospodnjeg 2006. godine. Odabravši smrt kao svoj omiljeni lajtmotiv, Kuljiš stvara usporenu ali moćnu glazbenu sliku, protkanu romantikom i patinom lahke zemljice, u zagrljaju koji voli zarobljavati i mučiti svoj auditorij.

Za simboličku usporedbu, prisjetimo se Munchovog "Vriska" koji je vizualno tako jak i prodoran, dok je njegov kadar s druge strane tako nemilosrdno zamrznut u dočaravanju onog nečujnog trenutka jeze i histerije. Zagrobova glazba u sebi nosi identičnu snagu.

20120208-083906_zagorbp1000299.JPG

Svoje početke, ovaj netipični hrvatski autor bilježi na čuvenom demonstrativnom uratku - "Zagrob", objavljenom početkom 2006., predstavivši ga ekskluzivnim izvedbama po underground klubovima u regiji (Zagreb, Sisak, Beograd). Krajem iste godine, u prostoru zagrebačke Močvare, uživo je izveden i kontroverzni album "Vječni stan". Ovaj konkretni uradak jasnije je definirao Zagrob kao entitet koji se konstantno transformira kroz konceptualno istraživanje zvuka u maniri post-mortemskog stanja duha i tijela. 2007. godine Draženu Kuljišu pridružuje se i Karla Lulić, njegova muza i životna suputnica, koja je svojim stihovima i glasom doprinijela atmosferi u narednom singlu "Le Soleil Noir" - samozatajnoj pjesmi obavijenoj neobjašnjivom tugom, koja do danas nažalost ostaje izgubljena u vremenu i prostoru.

Nakon četiri godine počivanja u miru, Zagrobov "Vječni stan" ovjekovječuje čuveni francuski izdavač Athanor, specijaliziran za opskurnu ritualnu glazbu. Datum objave albuma simbolički je određen - točno u ponoć, 1.11.2011., na dan Svih Svetih. Sukladno tome, u prostoru zagrebačke Tvornice kulture Zagrob je tako još jednom stupio iz mrtvih, u punom sjaju crvenog svjetla i osmrtničke scenografije, uživo predstavivši svoj "Vječni stan".

Radi se o remek-djelu sačinjenom od posmrtnih ostataka - mjesto je to, gdje pokoj i mir vječni nemaju ama baš nikakav značaj. U njegovih tridesetak minuta slušatelj je suočen s jednom kreativnom, napaćenom dušom, praveći joj društvo u crnohumornoj groteski, kojom autor dočarava izvjesnu egzotiku morbidnog. Zagrob se tako vješto poigrava ustajalošću tradicionalnih vrijednosti. Ispod nadgrobne ploče omotane patinastim naslagama zvuka čuči stvorenje s iskrenim pogledom na smrt - zarobljeno, opako i duhovito, precizno ciljajući na osjetljivost ljudskog roda na temu umiranja, raspadanja, žalosti, suosjećanja i preispitivanja - ali ne i manipulacije - (moralnih) granica nečije psihičke izdržljivosti (ne nužno strah od smrti same po sebi, koliko strah od iščekivanja/polagane smrti, strah od činjenice da već 'živimo zakopani').

Ponuđene nazive tema mnogi će prihvatiti s gnušanjem ali upravo to i jest namjera Zagroba - međutim, iza tako brutalno ponuđenih fraza, krije se suptilan, crnohumorni monolog u kojem je autoru dozlogrdilo slušati vječita oplakivanja pokojnika, kroz naricanja baba u crnom, u kombinaciji s "mirisom lavande i smrti", dok tijelo samo položeno u lijes bespomoćno predstavlja jedan bizaran eksponat ("na crnom stolu isparava trulež"). Nadalje, autor se na vrlo domišljat način pozabavio vječno prisutnim momentom oplakivanja, ne u obliku iskrene emocije - već kao sušte formalnosti od strane slučajnih prolaznika ("230 ljudi u crnom, stoji u redu da kaže - 'Moje saučešće'").

Usporena, glazbena kulisa u kojoj lebde turobni, avetinjski zvuci, nije nešto što biste htjeli slušati sami i u potpunom mraku, ali "Vječni stan" jedan je tako prokleto dobro osmišljen uradak kojim je Zagrob među rijetkima uspio dočarati upravo taj moment - napuštanja ovog svijeta i zarobljenosti u posthumnoj tranziciji, lutanja između neba i zemlje, izgubljenosti jedne napaćene duše koja opsjeda svojim morbidnim šarmom.

kraj