Recenzije

Šibenik (od) snova

1.2.2012. @ 10:23 Zoran Tučkar

Odmah u glavu – zlobna primjedba: zadnji album, "Rijeka snova" Neno Belan izdao je prije gotovo pet godina.

Predzadnji, "Luna & Stelle" prije deset godina. Prije toga, "Space Twist" s obnovljenim Đavolima 1998., a godinu dana prije, 1997., izašla mu je "Južnjačka utjeha". Hoću reći, Neno Belan se u zadnjih 15 godina nije nešto trgao da snima svako malo, tako da je 2012., matematički dobra godina da izda ploču s deset novih pjesama, ili bar onih koje nije objavio na zadnjim albumima.

I onda – ništa. "Oceani ljubavi" je album 'ni v rit ni mimo': sadrži četiri pjesme koje je Belan snimio nakon "Rijeke snova", ali zato sadrži pola "Rijeke snova", i nešto prije "Rijeke snova", i da ne bude zabune, većina pjesama nalazi se na live albumu "Tvornica snova". Još se 2008. izdala i "Ultimate Collection" (sa četiri pjesme s "Rijeke snova"), tako da se postavlja legitimno pitanje zašto se, obzirom na preklapanje materijala, "Oceani ljubavi" nisu nazvali "Oceani snova" ili "Rijeka ljubavi", pa da krajnjem korisniku odmah bude jasno na što troši svoj teško zarađeni novac. Naravno, i "Ultimate Collection" mogla se zvati "Ultimate snova".

A sada malo dobrih vijesti. "Oceani ljubavi" pristojna je i uhu ugodna kompilacija koja zaokružuje prvih desetak godina sudjelovanja na Šibenskom festivalu šansone, od 2001. naovamo. Svih deset pjesama je, nećemo si lagati, vrlo umješno sastavljeno, odsvirano i otpjevano. Gosti su, doduše, tu da se vidi kako Belanove pjesme ipak najbolje pjeva Belan – čak i hit "Zar više nema nas" nekako više ide uz Belanov glas nego uz Massimov vokal, a klape su obavile svoj posao – kako koja. Očito dobro, jer je svaka pjesma ulovila neku nagradu na festivalu u Šibeniku.

Nove pjesme "Oceani ljubavi" i "Kiša" bili bi odlični singlovi za predstojeći studijski album s novim pjesmama, ali kako se Belan odlučio na ovaj kompilacijski potez, vjerojatno novi album nećemo vidjeti tako skoro. Ostatak su provjereni favoriti koje s oduševljenjem prihvaća generacija od 7 do 77, i koje bi vjerojatno prihvatili susjedi s druge strane Jadrana, samo da je otpjevano na talijanskom.

Belan je, kao što pomalo udvarački napisana bilješka na CD izdanju kaže, izvrstan autorski zanatlija koji u banalnoj formi mediteranskog popa dovoljno ispegla melodije da to ne zvuči frankenštajnovski sklepano, isforsirano, banalno i jeftino. Iako cilja na žensku publiku, pjesme su mu rijetko cendrave, kenjkave, pretenciozne i, da prostite, pičkaste, (čak je i Gibonniju znalo pobjeći nekoliko takvih) što je u hrvatskoj estradnoj žabokrečini domet ravan osvajanju olimpijske medalje. Nenin rad uvijek je s pozlatom na refrenu, s 'onim nečim', te s pametno posloženim pratećim bendom (triput hura za Fiumense!) koji će ionako popičnim melodijama svoga šefa dati završni glanc.

Zaključak: za projekt koji je intoniran 'ni vrit ni mimo', "Oceani ljubavi" imaju snagu u pjesmama, a s takvom postavom brojeva – teško je dati lošu ocjenu. Ipak, s obzirom na to kako mu se pjesme stalno ponavljaju iz izdanja u izdanje, vjerojatno će u bližoj budućnosti Belan nekad morati ispaliti artikuliraniji projekt na kojem bi se za uložen novac dobilo više noviteta.

Albumi