Recenzije

Iz budućnosti u prošlost i - natrag

26.1.2012. @ 12:02 Ante Veršić Wera

Davno je bila 1984. godina kad su ovi thrash veterani objavili svoj prvi studijski album "Fistfull of Metal", a od tada pa do danas prošli su sve i svašta.

Od osobnih promjena, eksperimentiranja, rada s raperima Run DMC, do pojavljivanja u TV serijama. Veličani, hvaljeni, članova 'Big 4' tima, ali i 'na glasu' kao izdajice thrash metala, posebice u drugoj polovici devedesetih.

Sve tako do 2011. godine, koja donosi jedanaesti studijski album "Worship Music" s 13 pjesama, od čega dva instrumentala, a sve skupa u trajanju nešto više od sat vremena. Zadnji album Anthraxa "We've Come for You All" izašao je 2003. sa Johnom Bushom, a ovo je prvi s originalnim pjevačem Joeyom Belladonnom od 1990. i "Persistence of Time".

Zadnjih osam godina bavili su se uglavnom objavljivanjem kompilacija, dosnimavanjem starih pjesama, DVD-ima, a ovaj je album sniman tijekom 2009. s Danom Nelsonom, no kako je on dobio 'pedalu', snimano je iznova sa Joeyom, koji se opet vratio u Anthrax. Stilski gledano, album obiluje karakteristikama koje smo od Anthraxa i naviknuli čuti. Duge pjesme, koje traju u prosjeku pet do pet i pol minuta, do isto tako dugačkih stihova koji ponekad podsjećaju na eseje.

Uspoređivati ovaj album s nekim od prva četiri-pet bilo bi totalno nezahvalno, jer ovdje nećemo naići na antologijske hitove poput "Caught In A Mosh", "Mad House", "Armed and Dangerous", ali da je album kompaktna cjelina, solidan i ugodan, to zasigurno jest. Čak neka vrsta kombinacija old-school komponiranja pjesama i modernije thrash heavy svirke i produkcije.

Rijetki su asovi s kontinuitetom, poput Overkilla, koji je s "Ironbound" (2010.) srušio sve pred sobom, ali oni u svojim redovima imaju po mnogo čemu neuništivu konstantu, Bobbya Blitza. Dok je ovdje Mr. Belladonna malo dolazio malo odlazio, i s takvim neodgovornim pristupom zasigurno izgubio kontinuitet, ali i vjerodostojnost. Ali, nepobitno je da Anthrax bez njega nije isti bend. Još ga uvijek može 'povući', još uvijek ima snage, još uvijek može dobro 'zakrčati' iz njegovih glasnica.

Nakon početnog introa ide pjesma "Earth on Hell", koja, kako se album više puta preslušava, ostavlja najupečatljiviji dojam, prava kraća thrash razaračina, baš kao i "Fight 'em 'till You Can't", "I'm Alive" i "In The End". To su 'udarne igle' na albumu: lepršave, jednostavne, slušljive, a opet vokalno moćne, sa snažnim, 'sitno drobećim', melodijama sklonim riffanju, te skladom u ritmikama.

To i jest, u biti, Anthrax kakvog smo očekivali. Nismo dobili puno više, ali niti puno manje. Za razliku od nekih albuma unatrag dvadesetak godina. To je razlog da razmišljamo kako Anthrax još uvijek ima što za reći, i da se nadamo da ponovno okupljanje ekipe na čelu s Belladonnom nije kratkog vijeka. Odnosno, da novac nije jedini razlog ujedinjenja.

Albumi