Recenzije

Kuc-kuc, stigli opaki grinderi

9.1.2012. @ 21:31 Ante Veršić Wera

Njemački brutal death metal/grindcore bend Milking The Goatmachine u tri je godine postojanja objavio isto toliko albuma.

Oformljen je 2008., a od 2009. i prvijenca "Back From The Goats... a GoatEborg Fairy Tale" svake godine objavljuju studijski album. Između tog i aktualnog, 'smjestio' se "Seven... A Dinner for One" (2010.).

Njihova glavna karakteristika je spoj 'ubitačnog' death/grinda sa zvučnim isječcima iz filmova, te zezalicama kao što su pjesme "Knock Knock vol 1.", "Knock Knock vol 2." i "Knock Knock vol 3.". Album traje nepunih 40 minuta s pjesmama po dvije, do dvije i pol minute, a budući da ih se na njemu nalazi 16, odnos death/grind te 'zezalica' koje drže kontinuitet, s obzirom da se radi o konceptualnom izdanju, u trajanju od minute s filmskim citatima otprilike je jednak.

Ruku na srce, grindcore baš i nije glazba o kojoj bi se moglo puno pisati vezano za ritmove (srednji i brzi) i konstrukcije pjesama, već je općepoznato da se radi o izrazito dubokim vokalima, jako distorziranim gitarama, brzim riffanjima i soliranjima, te razarajućim bubnjevima, koji ovdje i nisu toliko opaki. Općenito, album ima ponešto melodija ("The Milky Way"), ima pjesama u kojima se osjeća 'dah' epske atmosfere ("We Want You"), ali i klasičarskih grind razaranja tipa "Greatest Of All Times".

Uz to, Milking The Goatmachine se razlikuje od kolega po subžanru u činjenici da im je bubnjar pjevač, te da se nigdje ne pojavljuju bez kozjih maski. Uglavnom, ovo je jedno skroz prosječno death/grind djelo, a oni koje se vole zezati i proučavati tekstove mogli bi uživati u njemu. Grinderi u svemu.

Albumi