Recenzije

Nogom u dupe, probajte ponovo

13.12.2011. @ 09:35 Zoran Tučkar

Slaganje kompilacije zna biti gadna stvar.

Na malo prostora mora se naći sve što je najznačajnije za izvođača i za publiku. Ona mora reprezentirati ako ne svaki, onda barem svaki bitan period u djelovanju umjetnika. I najvažnije, preslušavanjem kompilacije određenog umjetnika konzument bi trebao razviti 'glad' i za ostalim djelima tog umjetnika.

Najnovija kompilacija uradaka grupe Pink Floyd nazvana "A Foot in the Door" doima se kao reklamni segment kampanje za ponovna izdanja albuma "Dark Side of the Moon", "Wish You Were Here" i "The Wall" (što na neki način i jest). Prva dva albuma već su izdana u proširenom obliku, a "The Wall" bi trebao biti objavljen iduće godine kao raskošno opremljeno izdanje. Kada se želi načiniti kompilacija najvećih uspjeha na jednom disku, logično je da bude stvari koje će biti nepravedno izbačene, jer je filter kriterija jako uzak. Međutim, one pjesme koje će biti na tom disku, moraju imati vrlo jaka opravdanja zašto su zastupljene.

I tu je problem s kompilacijom "A Foot In the Door". Ne možemo očekivati da na jednostrukoj kompilaciji mjesto zauzima monumentalna "Echoes", koja bi svojim trajanjem pokrila trećinu diska. No, da jedna jedina pjesma ("See Emily Play") zastupa itekako interesantan rani period grupe (od 1967. do 1972., kada je grupa izdala pet studijskih albuma, dvije ploče s filmskom glazbom, uz nekoliko singlova i dio snimaka uživo na "Ummagummi"), to je ipak pretjerano zapostavljanje.

Nevjerojatno je da je su albumi kao što su "Meddle" (u najgorem slučaju treći najbolji album grupe) zaobiđeni potpuno (nema ni "One of These Days"), a da je s komercijalno uspješnog, ali ipak precijenjenog "The Walla" skinuto i ono što se ne ubraja u domenu esencijalnih snimaka (ukupno četiri od 16 naslova), a svoje je doprinose dao i album "Dark Side of The Moon" (pet od 16 naslova), kao i "Wish You Were Here" (naslovna stvar i fragment "Shine On You Crazy Diamond" opravdano su uvrštene, ali "Have A Cigar"?).

Kog vraga na albumu naslova "The Best of Pink Floyd" slušatelj mora 'uživati' u "Eclipse" ili "The Happiest Days of Our Lives" kada se komotno umjesto toga mogla smjestiti iz nekog razloga neuvrštena "Arnold Layne"? Sreća da postoji dvostruka kompilacija "Echoes: The Best of Pink Floyd", koja je uravnoteženija i reprezentativnija.

Paradoksalno da je grupa koja je godine i godine potrošila da ju se prepozna kao filozofsko antimaterijalističku i kapitalističko-skeptičnu, izdaje kompilaciju na kojoj će glavnu riječ voditi pjesme s najprodavanijih albuma, a da hrabriji i umjetnički vrjedniji komadi neće dobiti niti spomen. "A Foot in the Door" ostaje sjajan primjer površne i loše kompilacije velikog benda.

Albumi