Recenzije

Play that funky music white boy!

29.11.2011. @ 11:21 Marko Vukušić

'Ne sudi knjigu po koricama', izreka je koja savršeno odgovara Mayeru Hawhorneu i njegovoj glazbi.

Ako vam nije otprije poznat, i prvi dojam o njemu stječete na temelju omota njegovog drugog albuma "How Do You Do" na kojem se nalazi bijeli momak sa štreberskom frizurom i naočalama koji izgleda kao manje zanimljiva verzija Jarvisa Cockera, mogli biste dobiti potpuno krivu sliku kakva se glazba unutra nalazi. Pridodajte tome da uz jednu pjesmu piše 'feat. Snoop Dogg' i konfuzija je potpuna.

Naime, glazba Mayera Hawthornea u potpunosti je uronjena u zvuk zlatnog doba Motown soula, te s britpopom i hip-hopom ima onoliko veze koliko ta dva žanra imaju sa soulom (što ne znači da nikakve veze između spomenutih žanrova ne postoje).

Ako se ubrajate među one koje živcira posezanje u prošlost i recikliranje starijih žanrova, malo ću vam razbiti mitove o 'originalnosti'. Prvi albumi The Rolling Stonesa gotovo su se u potpunosti sastojali od obrada rhythm'n'blues i rock'n'roll stvari iz pedesetih, mnoge od najpoznatijih stvari Led Zeppelina su manje ili više 'posuđene' od starijih blues autora, imidž Ramonesa bio je preslika 'buntovnika bez razloga' iz pedesetih – lista bi mogla ići u nedogled.

Čak je i sam mesija autentičnosti, originalnosti i autorstva u pop glazbi, Tom Waits, oduvijek opsjednut prošlošću, počevši od bitničke književnosti, preko prastarih glazbenih žanrova i instrumenata. Druge umjetnosti nemaju tolikih problema sa optužbama za plagiranje, žanrovima je dopušteno da traju desetljećima, čak i stoljećima. Nikom ne pada na pamet optužiti Joa Nesboa za plagiranje Sir Arthura Conana Doylea, ili odbijati gledati bilo koji SF film nakon Kubrickove "Odiseje u svemiru".

Naslanjanje na prošlost jednostavno je neodvojivi dio svake umjetnosti. Poanta je ne svesti naslanjanje na puku imitaciju, već pokušati igrajući po već poznatim pravilima igre kreirati nešto svoje. Mayer Hawthorne (aka Andrew Cohen) pleše na liniji između te dvije kategorije.

Album otvara "Get To Know You". Stihovi su otvoreni poziv da se 'prijeđe na stvar' u stilu Marvina Gayea, i sjajno se slažu uz spori, ljepljivi, seksom natopljeni groove. Slijedi "A Long Time", čiji vas funky ritam uhvati odmah na prvu. Pjesma je posveta vizionarima Henryu (Fordu) i Berryu (Gordieju), odnosno posrnulom američkom gradu Detroitu i njegov boljoj prošlosti u kojoj je bio prijestolnica američke (auto)industrije, odnosno glazbene industrije dok su se u Motownu štancali hitovi. Poruka pjesme je 'vratit ćemo ga na staze stare slave', pa neka im je sa srećom.

Slijedi "Can't Stop" sa spomenutim gostovanjem Snoop Dogga. Doprinos legendarnog repera neočekivano je samozatajan, te ga jedva primijetite. Svejedno je to stvar koja zvuči najsuvremenije zahvaljujući raskošnoj produkciji u kojoj se obilno koriste duboki basevi, elektronički ritmovi i orkestar. Pjesma je opet čisti seks, no na puten, senzualan, a ne vulgaran način.

"Dreaming" svojim klavirom i melodijom vuče na The Beatlese, a neodoljiva "The Walk" je zahvaljujući duhovitoj igri riječi i ljepljivoj melodiji jedan od vrhunaca albuma.

Do kraja albuma stvari se ipak malo razvodne jer ostatak pjesma previše sliči jedna na drugu, odnosno od pumpajućeg ritma, preko staromodnih ljubavnih tekstova do šećernih melodija, zvuče kao bezgrešni radovi na temu zvuka iz zlatnog doba Motowna. Tako biste da ne znate drugačije za "Finally Falling", "Hooked" ili "You Called Me" vjerojatno pomislili da je riječ o pjesmama Smokeya Robinsona, Temptationsa ili Jacksons 5, no pjesmama ipak fali malo osobnosti i intrigantnijih elemenata da bi se istakle poput minijaturne, ali inteligentno aranžirane "The News" koja najviše odskače u drugoj polovici albuma.

Zvuk cijelog albuma je retro, analogan. Uz nekoliko iznimaka ritmove definiraju živi, minimalistički bubnjevi, basevi nisu napumpani kao u modernom r'n'b-u, a produkcija nije ravna kao što je slučaj s modernom produkcijom prilagođenom mp3 formatu koja sve gura u prvi plan. Na "How Do You Do" pjesme imaju prostora da dišu, a zahvaljujući modernoj tehnologiji zvuk je ipak snažniji i čišći nego prije nekoliko desetljeća.

Dakle "How Do You Do" je definitivno retro album, no to nije problem. Kao prvo po meni je Motown glazba najsavršenija, najneodoljivija pop glazba ikad napravljena, te sam se uvijek pitao zašto su dovraga prestali snimati takve stvari. Kao drugo Mayer Hawthorne ima dara za napraviti dobre pjesme, a kad se sve zbroji to je ono bitno – stil je samo ljuska koju treba popuniti kvalitetnim sadržajem, a Mayer je to na ovom albumu uspio u više navrata. Svemu još pridodajte njegove impresivne glasovne mogućnosti koje uključuju fenomenalni falsetto i imate recept za vrlo dobar album.

Jednostavni ali ne isprazni tekstovi sa čijim se temama požude, nježnosti, neracionalne zaljubljenosti, povrijeđenosti i ostalih svakodnevnih emocija u muško-ženskim odnosima lako poistovjetiti, upareni su s ljepljivim melodijama i seksi ritmovima, pa je konačan rezultat album koji predstavlja jedno od najugodnijih slušanja ove godine.

Albumi