Recenzije

Svijet s puno emocija

16.11.2011. @ 11:21 Ljudevit Cikač Ciky

Sjena benda u kojem se proslavio svakog glazbenika prati u njegovom samostalnom radu, pa ta 'karma' nije zaobišla niti Stevea Lukathera.

I za vrijeme boravka u AOR/prog rock skupini Toto, a i nakon njezina raspada uvijek je bio (i ostat će) 'voice and guitar of Toto'. Naravno, gledano s marketinške strane to mu je svakako pomoglo, a za razliku od mnogih kojima tako nešto zna biti veliko opterećenje, za njega se to ne bi moglo reći. Jer uz to što je snimao dobre albume, a ovo je šesti, čak se uspio i koncepcijski malo 'razići' s matičnim bendom.

S bendom kojeg se, poprilično nekorektno, spominje najčešće samo u kontekstu jednog od najboljih albuma '80-ih, "Toto IV" (1982.), s bezvremenskim pjesmama "Rosanna" i "Africa", jer Toto je od debija iz 1978., pa do raspada 2006. imao itekako značajnih ostvarenja. Ogromno iskustvo s bendom, ali i iz samostalne karijere, u koju je ozbiljno 'zakoračio' 1989. godine, na ovom se Steveovom albumu itekako osjeti.

Albumu je posvećen njegovoj pokojnoj majci Kathy, što će reći da je jako osoban, samim time i emotivan, na momente tužan, sjetan, ali s vješto izbjegnutom zamkom upadanja u patetičnost. Stilski je dosta šarolik, najviše blues/jazz od svih njegovih izdanja, s jakim uporištem u progresivnom i classic rocku, AOR-u, a osjećaju se i ritmovi popa i funkya, te poprilično jaka ambijentalna atmosfera s tamnijim predznakom.

Iako su pjesme uglavnom strukturalne naravi, neke s ozbiljnim progresivnim rock 'predznakom', s osjetnom dozom psihodelije i melankolije, djeluju poprilično privlačno, imaju kontinuitet, ne može se reći da ih 'izvlače' refreni, a tonovi su jasni, čisti, sound u cjelini gotovo perfektan, što će reći da je produkcija vrhunska. Posebno su lijepe gitarske melodije, ritmički dijelovi drže svaku pjesmu, a soliranje im daje na energetskoj vrijednosti.

Vokalne sekcije prepune su emocija, s proživljenim, doživljenim i odživljenim interpretacijama, obogaćuju ih brojni back vokali, klavijature uz to što održavaju otužni ambijent, iskazuju se u razigranijim hard rock, ozbiljnijim neoklasičarskim izvedbama. Velika je stvar i vrlo komotan i neopterećujuć odnos instrumentalnih kulisa, s naglaskom na ritam sekcije.

'Psiho-kljaverski' početak "Darkness In My World", najtamnije pjesme na albumu, uvod je u sedam ponajboljih, prog rocku naklonjenih minuta, s decentnim ženskim back pjevanjem i kojim ozbiljnim iskorakom blues gitara, a kvalitativno ne zaostaje "On My Way Home", ugodan rock/jazz/blues naslov s pamtljivijim catchy melodijama s utjecajem popa.

"Don't Say It's Over" melankoličnija je balada, "You'll Remember" hitoidniji je naslov s izraženijim funky/blues/rock ritmovima, tečnijom kompozicijskom strukturom i višeglasnom vokalnom potporom u refrenima, a instrumental fusion/jazz/rock naslov "Tumescent" i više je nego pogođen za odjavu ovog poprilično dobrog albuma.

Koji Steveu sigurno neće maknuti 'ex-Toto' podnaziv, ali će mnogima koji ga još uvijek primarno tako doživljavaju barem malo otvoriti oči i uši. I natjerati ih da o njemu razmišljaju kao o samostalnom glazbeniku-umjetniku, što on nesumnjivo jest, i u što se nikada ne bi (i nije) smjelo sumnjati.

Albumi