Aktualno

The Human League - Ispunjeni električni snovi

14.11.2011. @ 09:26 Ivan Antunović

Vjernost sebi i publici znači puno. Neki detalji, doduše, ne moraju funkcionirati savršeno (konkretno, Susan Sulley je na trenutke zvučala kao da zastajkuje za zadanim ritmom), ali kad cijeli bend zrači pozitivnom energijom a publika uzvraća jednakim žarom, onda i ti, sitni tehnički nedostaci u glazbenoj izvedbi postanu zanemarivi.

A koncert The Human Leaguea definitivno spada među ispunjene životne glazbene želje - iako možda ne u potpunosti ispunjene jer sam nastup grupe proletio je nekako u trenu a bilo je tu mjesta za još nekoliko uspješnica iz njihove bogate karijere.

/ foto: Svetozar Mišić

Ako je Philip Oakey jedina konstanta, ili bolje - 'alfa i omega' The Human League, Joanne Catherall i Susan Sulley su 'beta' bez koje bi se osjetila jedna nepremostiva praznina. Oakey se jako dobro nosi sa svojim pjevačkim dijelom nastupa, ali i dotične, bez ikakvog kompleksa - iako skromnije - ponosno dijele taj zajednički stres na pozornici.

The Human League su konačno, po prvi put posjetili Zagreb - živuće legende sheffieldske underground/post-punk scene koja je ranih osamdesetih izmijenila glazbenu kartu svijeta, mahom impresivnim studijskim albumima - među njima, i taj njihov, još uvijek nepremostivi "Dare", 'bijeli album' synth-popa koji je na duhovit način pomirio tadašnji glazbeni trend i modnu tendenciju (aluzija na Vogue).

Spomenuta preživjela trojka iz druge faze svojeg glazbenog života, uz pomoć stalnih suradnika (do danas, to su perkusionist Robert Barton i multiinstrumentalist Nic Burke, te klavijaturist Neil Sutton - ovaj potonji od njih trojice, s najdužim stažom, surađujući s grupom još od 1986. godine, doprinijevši i kao kompozitor), izvela je pjesme koje ni nakon toliko godina ne blijede, zvukom tek blago prilagođene današnjici - "Open Your Heart", "(Keep Feeling) Fascination", "The Sound of the Crowd", "Mirror Man" (s ne baš zahvalnom gitarskom paskom preko motownovski obojane sintetike), "Love Action (I Believe In Love)", "Empire State Human", "Heart Like a Wheel", "The Lebanon", "Human" i naravno - omiljeni 'kamen oko vrata' zvan "Don't You Want Me", uz naramak pjesama iz novije, jednako respektabilne faze - "Tell Me When" i "All I Ever Wanted" uz "Egomaniac" i "Never Let Me Go", obadvije s posljednjeg albuma "Credo", kojim su i otvorili svoj nastup - potonja pjesma meni osobno na samom albumu nije mi sjela, upropaštena famoznim auto-tuneom, iako - kako to biva, uživo zvuči puno moćnije.

A publika? Očekivano razdragana, nezasitna, vraćena u glazbeno iskreniju, naivniju fazu života. Atmosfera u Tvornici nalikovala je jednoj od godina iz osamdesetih kad je većinska publika bila mlada i uživala u modernom zvuku svoga vremena. Popularne uspješnice i njihovi mračniji blizanci prožimali su tijela prisutnih, ne ostavljajući nikog ravnodušnim. Jedan lijep podsjetnik na budućnost kakva je možda trebala i biti, kulminiravši poslasticom kakve ćemo se rado prisjećati u svojem malom životu - večer kad smo svi, kako bi Ralf Hutter rekao, bili jednaki ispred zvučnika, podjetinjivši, skačući i gibajući se na listu nezaboravnih hitova. Pjevanje u sav glas bilo je vrlo čujno, uz nažalost, tek jedan škrti bis sa dva suprotna polariteta - "Being Boiled" (ton-majstor nije baš mario za kobnu, prenabrijanu bas-liniju tijekom ove pjesme) i "Together In Electric Dreams", šećer na kraju kakav smo poželjeli i dobili.

Ivan Krželj iz Muzikfantastique opravdano je bio pravi izbor za ovakvu koncertnu manifestaciju, počastivši publiku glazbenim odabirom prije i poslije koncerta - odabirom u kojem smo se još jednom izgubili slušajući, pogađajući i plešući, kako uz reviju hitova koji nam vole izlaziti na uši, tako i uz hitove koji to nažalost nikad nisu postali - iznenađenja poput Haircut 100 (čuveni "Love Plus One"), The Fast Set ("Junction One"), raniji Simple Minds ("Seeing Out the Angel") a naročito Soft Cell (poduža verzija njihovog kultnog singla "Memorabilia"), uz presjek studijskih dragulja The Human League, sve zajedno prouzročivši još žešći požar na plesnom podiju malog pogona Tvornice - dupkom punog i rasplesanog.

Ovo je bila jedna divna groznica subotnje večeri. Pravi koncert za pravu publiku i obratno.

Izvještaji