Recenzije

Rock za tehnomenadžere

13.11.2011. @ 11:41 Zoran Tučkar

S odmakom od okruglih 20 godina, ove se godine u svijetu obilježava značaj godine 1991. u popularnoj glazbi.

Ta vrla godina donijela je "Nevermind", "Ten", "Out Of Time", "Trompe Le Monde", "Black Album", "Bandwagonesque", "Blue Lines", "Bootleg Series 1-3", "Yerself Is Steam", "Screamadelicu"...

1991. se u Hrvatskoj, iz razumljivih razloga, gleda iz drugačijeg kuta, s obzirom da je mnogo ljudi poginulo ili iskusilo iznimno visok stupanj patnje uslijed osobnih gubitaka tijekom ratnih djelovanja. Ipak, valja istaknuti da su se brzo nakon konsolidacije kakvih-takvih mirnodopskih uvjeta gore navedena izdanja uvlačila u domove ljubitelja muzike, a audio kasete za snimanje od 60 i 90 minuta bile su tražen rekvizit pomoću kojih su se raspačavali najmoderniji zvukovi (tamo gdje nije bilo kaseta za snimanje, dobro bi poslužila kakva stara mamina kaseta Tereze Kesovije).

Među traženom robom za dilanje bio je i tada novi album grupe U2, kontroverzni "Achtung Baby". 'Pa to je čisti techno', bio je doživljaj ne jednog fana nakon što je singl "The Fly" poletio u radijsko-televizijski eter. Reakcije su se smirile nakon što je snimljen spot za baladu "One", koja je uspješno povezivala stari i novi zvuk U2, no i dalje se "Achtung Baby" iščekivao i slušao s određenom dozom podozrenja.

"Achtung Baby" je odsjaj jednog drugog svijeta, onog zapadnoeuropskog, kojem u to doba nije moglo ići bolje: nova tržišta tek su se otvarala, i to u nekadašnjoj Istočnoj Europi, kao i na području nekadašnjeg SSSR-a. Dionice zapadnih kompanija rasle su iz sekunde u sekundu. Financijski rast i zarada nisu bili upitni, upitno je bilo samo - koliko.

Kao korektiv takvog diskursa pojavit će se gost Johnny Cash u pjesmi "The Wanderer", koja zaključuje sljedeći album "Zooropa" (obratite pažnju na stihove "They say they want a kingdom, but they don't want God in it."). U to doba i bendu je također išlo dobro – iako je njihov zadnji projekt "Rattle and Hum" pokupio podijeljene kritike, financije su stajale tako dobro da se bend mogao malo prenavljati i izigravati razmažene zvjezdice, i očekivati da im svi uredno podilaze i plješću. To su i činili. I podilazili su im i pljeskali.

Kontekst tog vremena prelama se na "Achtung Baby": štektajući ritmovi, skupo upakirane jednostavne melodije, autoironičnost, davanje veće doze neodređenosti i relativnosti emocionalnom i pogotovo moralnom dijelu (uostalom, Bono pjeva "Until The End Of The World" iz pozicije Jude). Kao nikad do tad za U2 je bilo bitno da hvataju ritam i da su 'u toku', poput kakvih menadžera, na licu mjesta, i da odmah mogu djelovati i uz minimalan trud ostvariti maksimalan učinak.

David Bowie, Lou Reed (i Delmore Schwartz također), madchesterska scena (pogotovo grupe The Stone Roses i Happy Mondays), dance-rock fuzije, stalni agresivni riffovi, electronica samo su neki od žanrova, elemenata i umjetnika koji su formirali novi glazbeni smjer grupe, no uspjeh "Achtung Baby" bio je tolik da su svi ti utjecaji i žanrovi bili poznati po tome što ih je upotrebljavao U2 na "Achtung Baby".

Kao i "Joshua Tree", "Achtung Baby" portretira ogromnu glazbenu površinu – u plesno-pocupkujućim ritmovima evocira čitave palete različitih sličica, no poruka je – unatoč svemu, valja ostati 'u tijeku', a emocije – tko šiša. Na "Achtung Baby" tri su balade: "One", "So Cruel", i "Love Is Blindness" i svaka od njih prožeta je izuzetnom nelagodom, gotovo na rubu pucanja od preplavljenosti, i sve tri kao da kažu: njihovi autori su se na ljubav opekli i više je ne traže, a emocije se pojavljuju samo onda kada ih se više ne može zadržati.

Riffovi su metalni, repetitivni i jednostavni, a gitarističke solaže u najboljoj tradiciji rocka s kraja šezdesetih. Ritam sekcija udara hipnotičke ritmove tada rastuće dance scene, a pjevač Bono Vox, kao da se štedi i sve se više oslanja na šapat. Zapravo, bubnjar Larry Mullen i basist Adam Clayton bili su zagovornici tradicionalnijeg pristupa, a Bono i The Edge zauzimali su se za uvođenje elektronike.

I ako je Nirvanin "Nevermind" ikad imao antipoda, to nisu bili Gunsi, s prenapuhanim albumima "Use Your Illusion", niti Michael Jackson s nakinđurenim "Dangerous", nego U2 s prepotentnim i šminkerskim "Achtung Baby". Bijes koji je Cobain izražavao u svakoj noti, ovdje je 'zamijenjen' distanciranošću, punk-rock filozofija koje se Kurt držao do kraja života, ovdje je zamijenjena samodopadnošću, i na kraju, zadnji stihovi na cijelom svijetu koji bi se pjevali na "Achtung Baby" bili bi "Life is stupid and contagious, here we are now, entertain us" (Bono, recimo, na uvodnoj pjesmi pjeva "I'm ready to say: 'I'm glad to be alive'").

20 godina poslije "Achtung Baby" zadržao je svoju autorsku snagu, kinematičnost i panoramsku viziju, a elementi koji su se onda činili kontroverznim, sada su tek blaga kamilica u odnosu na sadašnje koordinate u pop-muzici. Super Deluxe i Über Deluxe izdanja čine se pretjeranim, no kako se i sam "Achtung Baby" činio pretjeranim i nategnutim u svoje doba, postavlja se pitanje zašto se ne bi prilagodio vremenu. Ukratko, iako su svi ti miksevi, remiksevi i ostali iksevi zanimljivi za čuti, prava je stvar bila i ostala originalan album, te "Zooropa", koliko god neke pjesme zvučale odiozno i površno. Fanovi će pozdraviti B-strane, iako – većina njih to već ima jer su iskeširali za kompilaciju "Best of 1990-2000".

Nasljednik ploče "Achtung Baby" nastavio je u revijalnom tonu: album "Zooropa" je započela kao maksi singl, da bi se novo uspostavljena kemija s "Achtung Baby" prelila korak dalje i maksi singl je postao album. S obzirom da je "Zooropa" snimana usred turneje kojom se promovirao album "Achtung Baby", da je stilski slična slavnijem prethodniku, ona je uključena na "Achtung Baby" Super Deluxe i Über Deluxe izdanja. Iako je zvuk poboljšan, ova izdanja nisu u cijelosti remasterirana. Ova se recenzija odnosi na Super Deluxe izdanje.

"Zooropa" donosi još više zvučnog šušura, šljokica i provokacije, te neke od najkontroverznijih pjesama iz repertoara U2 (eh, taj "Numb" je izazvao i izazivat će prijepore), a zaključna pjesma "The Wanderer" (koju pjeva Johnny Cash) na simboličkoj razini daje upozorenje da je tulum gotov i da treba poći kući. Doduše, sredinu devedesetih U2 će provesti raspršeni oko projekta Passengers, koja je dala "Miss Sarajevo", zatim oko pjesama za filmove i ekscesnih događanja.

"Zooropa" donosi sve što i njen album prethodnik, samo u olakšanom izdanju. Unutar grupe nije bilo tolikih mimoilaženja, stvari "Stay", "Zooropa", "Lemon" i zaključna "The Wanderer" zadržale su se u medijskom prostoru, a vremenski odmak od tadašnje histerije daje joj ocjenu dobar. Materijal je bio dovoljno dobar da se prekine turneja i preseli se negdje da se u miru dovrše stvari, no to nije učinjeno.

Iako je s današnje pozicije čudno za podsjetiti, pjesmu "The Wanderer" je Cash snimio kad mu je karijera bila u jačem glibu, tek je godinu dana poslije uz pomoć Ricka Rubina briljantno revitalizirao svoj opus. Do sada, Cash je jedini pjevač koji je pjevao glavni vokal u nekoj pjesmi U2.

Albumi