Aktualno
"Achtung Baby" - kad su U2 postali pravi bend, a Bono zvijezda
31.10.2011. @ 12:03
31. listopada, grupa U2 objavit će reizdanje albuma "Achtung Baby" koji će u osvježenom i obogaćenom obliku zaživjeti u nekoliko različitih verzija.
Jedan od najznačajnijih albuma '90-ih - ali i u karijeri benda - njihov je sedmi album. Snimljen je prije 20 godina u Berlinu i Dublinu, a produkciju supotpisuju Daniel Lanois, Brian Eno i Steve Lillywhite.
Što Bono, The Edge, Adam i Larry danas misle o albumu, otkrili su u radijskom intervjuu kao službeni 'press-clipping' za odabrane medije diljem svijeta.
Na pitanje zašto su bili odabrali baš Berlin, četvorka je imala spreman odgovor. Bono je pojasnio kako je Berlin mjesto križanja kultura, a ondje je uvijek prisutna određena prirodna napetost koja ih je privukla. Adam i Larry složili su kako je studio Hansa bilo savršeno mjesto za snimanje albuma, uzevši u obzir kako je Brian Eno već ondje surađivao s Davidom Bowiem i imajući u vidu kakve su albume ondje snimili Bowie i Iggy Pop. Naravno, potreban im je bio dašak elektronike.
"Studio Hansa bio je plesna dvorana za vrijeme Drugog svjetskog rata. Starinski parket i strop na nekih 12-13 metara visine. Čim smo ušli unutra bili smo svjesni njezine prošlosti koja se mogla osjetiti na svakom koraku" kazao je The Edge otkrivši kako snimanje nije bilo ni najmanje jednostavno.
"Pogriješili smo što smo bili ondje preko zime, definitivno" kazao je Adam, a Bono dodao "Ondje je sve bilo smeđe boje. Smeđa soba u smeđem hotelu iz koje sam prolazio kroz smeđi hodnik da bih došao do smeđeg lifta gdje bismo se svi našli. Uvijek bi netko kasnio, a mi ostali smo se smrzavali čekajući ga. Nakon nekog vremena i naša je glazba počela zvučati smeđe."
"Nije bilo jednostavno. Optimizam je kopnio, a na njegovo mjesto je dolazila sumnja i frustracija. Bilo je trenutaka kad je svatko od nas poželio reći 'Jebeš to...', ali nije" ispričao je The Edge najbolje opisavši Bonove riječi kako je Berlin bio 'njihov mali privatni pakao'.
Najveći problem koji se pojavio bio je to što pjesme nisu bile dovršene, sastojale su se samo od fragmenata, ideja, planova, znali su da im treba ritmičnost obogaćena elektronikom no nitko nije znao kako završiti započeto.
"Ostavili smo obitelji i voljene, došli se smrzavati u Berlin i to zbog čega? Pa smo se počeli svađati i natezati međusobno, s jedne strane Larry, Adam i Daniel Lanois, s druge The Edge i ja" prisjetio se Bono i povjerio slušateljima jednu zanimljivost:
"Možda izgleda kao najmirnija osoba na kugli zemaljskoj, ali The Edge je pasivno agresivan samo što toga nije svjestan. Ovisno o raspoloženju pojačava ili stišava glasnoću gitare. Kad je kriza onda pojača na maksimum i to njegovo 'ding ding ding' vam odzvanja kao da vas tuku šipkom po glavi. Pa onda Larry poludi i kaže mu da prestane, a The Edge samo odgovori s glasnim 'ding ding ding'..."
Iako je Berlinski zid srušen, momci su na snimanju počeli podizati zid između sebe samih. Kako kaže Bono 'svatko je počeo raditi glazbu iz drugih pobuda'. A onda, kako to obično biva, jedan dan je 'kliknulo' i sve je sjelo na svoje mjesto:
"Jednog sam jutra uzeo akustičnu gitaru i svirao, ne sjećam se sad točno koju verziju čega, a bend je slušao i vijećao koju ćemo verziju prihvatiti. U jednom trenutku Lanois je rekao 'Odsviraj te dvije teme jednu iza druge, pa da vidimo što će ispasti'. Poslušao sam ga i odjednom su svi živnuli i rekli kako zvuči odlično te da odemo svirati u dvoranu. Pokazao sam Adamu akorde i samo smo zasvirali. To je jedan od onih trenutaka kad se naježite jer znate da se događa nešto čudesno. Improvizirali smo nekih 10-15 minuta, Bono je nešto mumljao u mikrofon i na kraju je iz svega rođena "One"." ispričao je povijest pjesme The Edge.
"Ne volim objašnjavati pjesmu, ali ključni stih ne glasi 'We've got to carry each other' već 'We get to carry each other' pojasnio je Bono, dok je Adam uvjeren kako su tog trenutka pronašli duhovnu vodilju, identitet koji im je tako bio potreban.
Otkrili su momci i priču iza The Fly. Kako Bono nije bio zadovoljan svojim glasom morali su improvizirati i praktički stvoriti novi lik kojem bi Bonov registar savršeno odgovarao, a naočale i kožna odjeća samo su doprinijeli imidžu rock buntovnika:
"Naočele Lou Reeda, hlače Jima Morrisona, Elvisova jakna i frizura - i zvijezda je rođena. Ako nas već optužuju za megalomaniju, eto im je onda" odgovorio je Bono, a The Edge dodao: "Bilo smo poput rockera-amiša, asketi... A sad imamo Bona koji nosi te naočale, druži se sa supermodelima i jasno da su se svi počeli pitati 'dobro, što se to događa?' Istina je, kao i obično, bila negdje između. Najzabavnije je biti između dvije suprotnosti i ne upati u klišeje."
Njegove je riječi potvrdio i Bono: "Gospel je vjerovanje u ono što bismo mogli biti, a s druge strane imamo blues koji nam kaže što jesmo. Htjeli smo na "Achtung Baby" približiti ta dva pojma tako blizu da bude nelagodno."
Gledajući album kao cjelinu, složit će se da je zapravo riječ o jednoj jedinoj pjesmi rascjepkanoj na više dijelova i da - ma kako bolno bilo - Berlin i "Achtung Baby" mjesto je rođenja prave grupe, mjesto gdje su postali pravi bend.
"Razišli smo se i okupili novi bend, doduše s istim ljudima. Svaki od nas talentiran je na svoj način, ali ono što nas čini velikim je kad smo skupa, kad ti talenti i sposobnosti djeluju međusobno i surađuju, to je ono što nas čini velikima." zaključit će Bono ovu priču.
