Aktualno

In Flames: Vatreno da vatrenije skoro da ne može biti

28.9.2011. @ 00:15 Ljudevit Cikač Ciky

Nekima kao 'lijek' za postfestivalsku depresiju koja ih je 'drmala' nakon obilaska nekog (ili nekih) od ljetnih europskih festivala, a za neke dugoočekivani nastavak metalne kalendarske godine ili početak nove dvoranske sezone 2011/2012, drugi nastup In Flamesa u Zagrebu došao je kao naručen.

Naravno, najviše zbog samog imena benda, jer teško (čak nemoguće) je vjerovati da bi neki manje poznat, da ne kažem kvalitetan bend, Boogaloo napunio skoro do kraja, kao u ovom slučaju. No tradicija dovođenja uglednih imena početkom jeseni već nekoliko je godina na snazi, pa tako bijaše i sada.

/ foto: Ciky

Jer nemoguće da bi neko manje jako ime izazvalo takav interes, stvorilo takvu napetost i iščekivanje početka jeseni, koja inače i nije godišnje doba kojemu se većina nas baš pretjerano raduje. Očito je ona, već spomenuta teza 'koliko bend vrijedi, takvu dobije i podršku' prokleto točna. A da In Flames vrijedi, to se znalo, samo se čekalo da se ponovno dogodi, da se ponovno potvrdi da je tome tako.

A Boogaloou se definitivno 'dogodio' In Flames. I hrvatska publika. Ovo prvo po prvi, a ovo drugo po tko zna koji puta, i nije uopće pretjerivanje ponoviti kako je na samom vrhu po reakcijama na koncertima. Najmanje regije, a mogli bismo popričati i o širenju horizonata.

Gledao sam mnoge bendove kod nas i u susjednim zemljama, i rijetko kada, bez obzira što su im svirke bile na istim kvalitativnim razinama, koncerti nisu izgledali tako nabijeni, potentni, energični, brutalno agresivni i odrađeni do samog ruba izdržljivosti kao kod nas. A ovaj In Flamesov je, što se tiče reakcije i kontrareakcije publike, nadmašio Iced Earth & Saxon, koji je u zadnjih nekoliko godina bio najjače što se dogodilo u Boogaloou. Rekli bismo, i šire. Svirački, ta su dva benda nedvojbeno jača, no u ocjeni kompletnog dojma bar jedan mali 'plusić' više ide nastupu In Flamesa.

Prvenstveno zbog publike, koja je jednostavno 'nosila' bend svojom eruptivnom snagom, koja je prijetila da se pretvori u eksploziju. Moram priznati da sam se nakon zadnjih koncerata, a pogotovo slabašnih albuma, do zadnjeg dana, što do zadnjeg, do isteka njegove polovice, dvoumio ići ili ne na ovaj koncert, no ispostavilo se da bih gadno zažalio da nisam.

/ foto: Tina Črnko

In Flames je održao izvrstan koncert, a naša je publika opet dokazala da je vrh vrhova. Doslovce, od prve do zadnje note orilo se dvoranom, plesalo, skakalo, pljeskalo, znojilo, umaralo, čak i padalo u nesvijest, ali se – izdržalo. Izdržali su i zidovi Boogalooa, iako se znalo učiniti kao da će se raspuknuti od ogromne količine energije koja se stvarala unutar njih. Sat i pol paklena je vrućina usijavala Boogaloo koji se pretvarao u saunu, no na to teško da se bilo tko obazirao, jer kompletna atmosfera bila je doslovce 'za poluditi'.

Anders je bio i više nego očito oduševljen početnim reakcijama, pa se nakon suzdržanog ponašanja između prve tri pjesme totalno 'otkačio' rekavši da im je ovo najluđi koncert do sada, a kasnije je stalno komunicirao, pozdravljao se sa svima s kojima se mogao... Čak se nije zabrinuo za budućnost In Flamesa u slučaju da se, ne daj Bože, razboli ili da napusti bend, najavivši da ga bilo tko iz publike može zamijeniti.

I doista, sve su se pjesme pjevale u zborskim izvedbama, a već prva stvar "Sounds of A Playground Fading" dala je naslutiti da će to biti posebna večer. "Deliver Us" je očito dobro legla ljudima, baš kao i "All For Me", tri poredane kao i na novom albumu "Sounds of A Playground Fading".

Prije "Trigger" se, kako rekosmo, uključio i Anders, napokon pravo pozdravio ekipu, pozvao ih da pjevaju s njim (što se i do tada radilo), i do kraja pokazao sve manire velikog frontmena, koji u svakom momentu zna što treba reći i kako se ponašati pred publikom. Bio je potpuno opušten, mada se činilo na početku i ugodno iznenađen i uzbuđen zbog gromoglasnog feedbacka, ali izvrsno raspoložen i u totalnoj fuziji s publikom, upijajući konstantno njihovu energiju koliko je najviše mogao. Baš kao i kompletan bend, koji je cijelu svirku odradio spontano, sa stalnim 'izmjenama pozicija' na stageu, i svirački jako dobro, a posebno je dobra bila bas-bubanj ritam sekcija, koja se tako često znaju zaboraviti 'doživjeti'. S naglaskom na starije stvari poput "Colony", "Swim" ili "The Hive", koje su osjetno bolje odsvirane i interpretirane od novih, pa kritika ide na bezobrazno ignoriranje prva dva albuma. Ali i na momente nešto slabiji sound gitara i improvizaciju nekih riffičnih i solo dionica, te sitno 'gubljenje' vokala, no generalno, sound je bio dobar kao rijetko kada u Boogaloou.

Ludovalo se, doslovce, do "The Quiet Place", pa je uslijedio kratak odmor, nakon čega dolazi zborska izvedba "Come Claritiy" koju je publika otpjevala barem jednu trećinu sama, i onda očekivana vatra do stropa dvorane uz "Only For The Weak", jedine pjesme koja je 'preživjela' izmjene svega i svačega u zadnjih desetak godina i uvijek bila dio set-lista, a sudeći po reakcijama, još će dugo i biti. Prije i tijekom njezine izvedbe jedna cura iz prvih redova, pozvana od Andersa, dobila je prigodu da bude s momcima na stageu i slika atmosferu u publici kojom su, očito je, ovi Šveđani bili, slobodno možemo reći, impresionirani. Vjerojatnost da će nas opet posjetiti i da dva koncerta, u, za sada osamnaestogodišnjoj karijeri neće ostati na toj brojci, nakon ovog nastupa osjetno je pojačana.

Finale uz "The Mirror's Truth" i "Take This Life" urnebesno je privelo koncert kraju, tijekom kojeg je publika nekoliko puta glasno tražila "Pinball Map", dajući do znanja da ipak 'nešto' nedostaje. No, nit' je bilo "Pinball Mapa", nit' je bilo bisa, baš kao niti prije dvije i pol godine u Tvornici, na također odličnom koncertu, no ovoga puta nadmašenom bar za 'pola koplja'.

Znam da su momci odmah išli za Milano, ali trebali su to odsvirati, jer su ljudi zaista zaslužili, pa makar se i 'srušio' Boogaloo. Neki put se može i mora malo odstupiti od pravila, nekada naprosto okolnosti i zdrav razum to nalažu. A one (i on) u Boogaloou to svakako jesu nalagale, jer ekipa je, kao rijetko do sada, ostavila 'srce i dušu na terenu' i zaslužila je bonus.

No nije ga dobila, i In Flames je po drugi put iz Zagreba otišao bez bisa. Što im jest zamjerka, kao i neki, već spomenuti, improvizirani dijelovi svirke, no tako nešto 'utopilo' se u sveopćem deliriju za koji je, nimalo ne podcjenjujući In Flames, ipak najzaslužnija publika. Koje se, da budem do kraja iskren, znam zaželjeti kada odem na neke koncerte ili festivale kod nekih naših susjeda i vidim poprilično mlake reakcije na odličnim koncertima. Priznajem da u tome ima sentimentalnosti, neki će sigurno reći i domoljubnosti (zašto ne?), ali, uvjeren sam i - objektivnosti. Bar malo.

Publike koja je ovdje u velikom omjeru bila mlađe dobi, što da naslutiti da su se In Flamesa definitivno 'odrekli' stariji fanovi, a i po set-listi, na kojoj je bilo trinaest pjesama sa zadnjih pet, i tek pet s tri albuma prije, vidi da su to sada više Nu Flames nego In Flames, i da 'stari' fanovi ne bi bili sretni i da su došli. No bez obzira na to, koncert je bio za pamćenje, to teško da netko može osporiti, a set-liste nešto su, što uvijek naglašavamo, po čemu ćemo se stalno 'tući', svi biti modri, a nitko nikad pobjednik niti poražen. I nitko neće biti u pravu, a niti u krivu.

Jest da bi "Pinball Map", "Embody The Invisible", "Ordinary Story", "Jotun", "Episode 666", "The Jester Race" ili "Behind Space" puno bolje legle od nekolicine koje su bile na set-listi, ali što je tu je, ona je, osim u službi promocije novoga albuma s kojeg je bilo pet pjesama, prilagođena generacijskoj pripadnosti publike, i tu se više ništa revolucionarno neće promijeniti. Ili jako teško.

Možda za dvadeset godina kad In Flames napravi neku turneju na kojoj će svirati pjesme s prva dva-tri albuma. Vrijeme se ne može vratiti, koliko god to stariji fanovi htjeli, pa ako su već In Flamesi studijski daleko od najboljih dana, i dalje su velika koncertna atrakcija i jako dobar bend uživo. To je nedvojbeno, i zbog toga ih vrijedi pogledati.

Set-lista:
1. Sounds of A Playground Fading
2. Deliver Us
3. All For Me
4. Trigger
5. Alias
6. Colony
7. Swim
8. The Hive
9. The Quiet Place
10. Where the Dead Ships Dwell
11. Fear Is The Weakness
12. Come Clarity
13. Insipid 2000
14. Only for the Weak
15. Delight and Angers
16. Cloud Connected
17. The Mirror's Truth
18. Take This Life

Noctiferia

Dakako, nepošteno bi bilo ne spomenuti da su im predgrupa bili Noctiferia, koja im je, za razliku od zadnjeg puta kada je upala malo prije nastupa, sada support na cijeloj turneji. Mnogo su puta ti momci svirali u Zagrebu, bilo je loših i boljih nastupa, često su imali problema sa soundom, s malo publike, no ovoga je puta sve to bilo jako dobro posloženo, vidjelo ih je barem 300 ljudi, od koji je dobar dio 'upio' njihov repertoar i podrška je bila i više nego pristojna, možda i najjača do sada. A i sam bend ide sigurnim koracima prema naprijed, svirka im je moćna, sinhronizirana, jaki su na svim pozicijama, i nema dvojbe da bi, uz još jaču promociju, mogli i trebali biti značajnije metalno ime nego su sada.

Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.

Izvještaji