Aktualno

Dosadna kino-promocija unatoč simpatičnom novom gitaristu

1.9.2011. @ 13:35 Lana Bunjevac

Nakon prospavane noći, ipak sam odlučila biti malo blaža prema koncertu Red Hot Chili Peppersa, koji se u utorak održao u Kölnu, a istoga je dana putem satelita bio prenošen u više od 900 multipleks kina diljem svijeta, pa tako i u zagrebačkom Movieplexu gdje smo ga pogledali.

Najavljen kao promocija novog albuma "I'm With You" u prvome, te ostatka hitova u drugom dijelu koncerta, koncert se održao u prostoru koje prima tek dvije tisuće ljudi, E-Werk dvorani, lijepom zdanju građenom u stilu utemeljiteljskog razdoblja, a prije samog početka live prijenosa u dvadesetak minuta montiranog priloga prikazana nam je atmosfera ispred dvorane kao i dojmovi nekolicine fanova koji su transparentima odlučili pružiti podršku novom gitaristu Joshu Klinghofferu.

"Drago nam je da Josh nije odmah pristao, nego si je uzeo tjedan dana i razmislio želi li zaista svirati s nama. To dokazuje da odluku nije donio ishitreno" rekao je uoči početka koncerta frontmen Anthony Kiedis, a basist Flea je dodao "kako je nemoguće da itko zamijeni Frusciantea, ali da Josh dolazi kao Josh, a ne kao John i pred njim će biti veliko iskušenje, jer u bend ne dolazi kao puka zamjena, već će imati ulogu autora pjesama, gitarista i pjevača". Na kraju će se pokazati da je taj uvodni dio, točnije kratke izjave članova benda, bio ujedno i najzanimljiviji dio dvosatnog prijenosa, koji je počeo prvom pjesmom novog albuma - "Monarchy of Roses".

Prije pet godina, nakon bečkog koncerta u povodu "Stadium Arcadium" turneje, upitala sam se jesu li Peppersi najveći rock bend na svijetu, no sada mirne duše mogu odgovoriti da - nisu. Problem današnjih Peppersa nije novi album kao takav, jer loš ili prosječan album svakom se bendu u karijeri može dogoditi (i tolerirati), a Peppersima se on dogodio tek nakon niza izuzetno uspješnih albuma koji traje još od 1989. i albuma "Mother' Milk" (s iznimkom nesretnog "One Hot Minute").

Problem današnjih Peppersa je taj da su napustili ono što ih je najviše krasilo - a to je spoj crossovera punka i funka, te nježnijih balada poput "Under The Bridge" ili "Californication", spoj koji je do sada odlično funkcionirao, kako na nastupima uživo, tako i na studijskim izdanjima.

Koliko je uzrok tome odlazak Johna Frusciantea, možemo samo nagađati, ali po onome što smo u utorak vidjeli, Peppersi djeluju kao da su malo 'skrenuli s kursa' - njihov funk na trenutke zvuči dosadno i isforsirano, laganije pjesme nekako su bezlične, a Kiedisovo glupiranje na stageu postalo je prilično iritantno. Jedini koji je zadržao nivo ranijih Peppersa bio je Flea, koji je jednom sjeo i za klavir (na "Happiness Loves Company"), a ponajbolji dojam zasad je ostavila pjesma "Did I Let You Know" u kojoj su imali gosta na trubi, ali i koju su zbog tehničkih problema dvaput izveli, jednom sredinom i jednom na kraju koncerta, te prvi singl "The Adventures of Rain Dance Maggie".

"Me & My Friends" i "Give It Away" na samome kraju bile su jedine dvije odsvirane stare pjesme, pa su tako mnogi u nevjerici ostali sjediti na svojim mjestima i nakon što su se na platnu pojavila slova koja označavaju kraj prijenosa. Bisa nažalost nije bilo, ni ovdje ni u Kölnu, no vjerojatno će sve skupa drugačije izgledati kada nastup bude prošaran pjesmama iz svih razdoblja karijere, tako da prema tom segmentu ne smijemo biti previše kritični.

S obzirom da je ovo bio moj prvi koncert u kinu, mogu reći da je najveća prednost ovakvog praćenja koncerta ta što je održan više od mjesec dana uoči početka europskog dijela turneje, pa ste - za slučaj da vam se koncert nije svidio - ušparali kojih stotinjak, dvjestotinjak eura koje biste možda potrošili na odlazak na 'pravi' koncert u Milano, München ili Beč.

PS: Da ne bi ispalo da nam se baš ništa nije svidjelo - Josh Klinghoffer doima se jako drag i simpatičan, svirati zna (da ne zna ne bi ga, uostalom, za session glazbenika unajmili Beck i PJ Harvey), a budući da je 15-ak godina mlađi od ostalih članova, neminovno je u bend unio dašak svježine. Njegove glazbene preferencije drugačije su od onih ostatka benda, pa će i to svakako utjecati na nove glazbene ideje Peppersa (uostalom, upravo on imenovao je najnoviji album, što znači da ga već smatraju potpuno ravnopravnim članom benda). Dečko nije Frusciante, ali to od njega, na kraju krajeva, nitko niti ne očekuje.

A što se Frusciantea tiče, jedna osoba svakako bi mogla profitirati od njegova odlaska - to je talijanski pisac Enrico Brizzi, kojeg je Fruscianteov prvi odlazak iz benda inspirirao za odličan roman "Jack Frusciante je izašao iz grupe", knjigu koja nema nikakve veze s pravim Fruscianteom niti s bendom, ali je postala veliki hit, prodala se u više od milijun primjeraka i prevedena je na petnaestak jezika, a Brizzi ju je napisao sa samo 18 godina (koliko je imao i Frusciante kada je prvi put došao u Pepperse!). Ne bismo imali ništa protiv da sada napiše i njen nastavak...

Izvještaji