Recenzije

Mozzer, a ne pozer

7.9.2011. @ 19:04 Zoran Tučkar

"Ali to nije sve" bila je rečenica koja se prije tri godine vjerojatno kretala u Morrisseyevim mislima nakon što je izdao "Greatest Hits", predzadnju kompilaciju svojih najvećih uradaka.

Godinu dana poslije, ponovno je izdana kolekcija svih njegovih singlova od 1988. do 1995., a ovih dana još jedna kompilacija najboljeg od najboljeg iz istog perioda. Za nekog tko prezire potrošački svijet, površnost i prevlast forme nad materijom, Morrissey ima previše kompilacija s nazivima "The Best of" od kojih njih premalo ispunjava glavni uvjet - a to je da u sat i kusur minuta istresu sve najbolje iz njegove impozantne solo karijere i da kod slušatelja kreiraju 'osjećaj gladi' za ostatkom njegovog impozantnog opusa.

Ova kompilacija pati od sličnih nedostataka kao i Morrisseyeve solo ploče: uz nekoliko briljantnih pjesama kao da se mora pojaviti neka stvar u kojoj će Mozzer slušatelja zadaviti svojim naricateljskim glasićem. Recimo, na "Very Best of" baš se mogla izostaviti "Ouija Board, Ouija Board", koja ni kao singl nije imala bog zna kakvu prođu.

S druge strane, izbjegli smo ne baš esencijalnu obradu klasika grupe The Jam "That's Entertainment" koja iz nekog nepoznatog razloga popunjava prostor na kompilaciji "Suedehead," koja pokriva isti period kao i "Very Best of".

Da se razmemo, "Very Best of" nije nikakvo polulegalno mrčenje novaca na račun presvete Umjetnikove ostavštine, naprotiv, upravo je Morrissey odabrao pjesme te omot kompilacije (zašto se Morrissey odlučio da blagoslovi kompilaciju naziva "Very Best of", ako ona ne pokriva cijeli njegov stvaralački period?). Valja naglasiti da postoji i posebno izdanje ove ploče u sklopu koje je DVD sa spotovima.

Negativnosti na stranu, svaka mušterija koja kupi ovu kompilaciju dobiva barem tucet pjesama kojima ništa ne fali, uz nekoliko pjesama koja su tu jer je tako Umjetnik htio. Remastering je friški, a redoslijed pjesama sasvim solidan. Same pjesme uglavnom su poznati komadi koje već u naslovu otkrivaju tko im je autor ("The More You Ignore Me, The Closer I Get", dugo vremena jedina pjesma iz njegove solo karijere koja je ostavila barem mali trag na američkim top listama singlova), a što se glazbenog dijela tiče, naglasak je na 'ženskastom' zvuku girl-pop grupa iz šezdesetih koji je Morrissey prilagodio sebi i svom senzibilitetu enigmatičnog socijalno depriviranog momka s jakim, ali ne do kraja jasnim seksualnim impulsima.

Čak i kad Morrissey pjeva o karakterima koji su 'na van' prilagođeni, ekstrovertirani i zabavni, u njegovoj će interpretaciji uvijek postojati nekakav zaokret prema nekom impulsu od kojeg taj karakter bježi. Takav izričaj je uspio toliko privatizirati da ga se smatra tipično morrisseyevskim i utjecat će na autore mlađih generacija (između ostalih i na pokojnu Amy Winehouse).

Sve u svemu, teško je ovu kompilaciju preporučiti nekom tko već zna za Morrisseyev rad, dok se ljudima koji ne znaju tko je Morrissey sugerira da ipak krenu s Morrisseyevim matičnim bendom The Smithsima, a onda nek' bacaju novčić i po zakonu slučaja odaberu između prvog Mozzerovog albuma "Viva Hate" i kompilacije "The Best of Morrissey" iz 2001.

Albumi