Aktualno

Ugodna večer sa Jackom

27.7.2011. @ 22:33 Ivan Kišić

Ciničan kakav već jesam lako bih mogao otpisati Jack Johnsona kao jednog od onih melankoličnih mašina za proizvodnju balada usmjerenih prema sredovječnim ženama i curicama kojima nije problem pasti na šarm simpatičnog surfera s Havaja, neopterećenog slavom i lovom.

Već na spomen ekoloških priča o albumima stvorenim koristeći samo solarnu energiju i doniranju prihoda od turneja u dobrotvorne svrhe dođe mi da unesrećim najbližeg dupina, stablo i hipija kojeg nađem, no u utorak navečer u pulskoj Areni sve sumnje i cinizam ostali su sa strane. Jack i njegov bend usrećili su gotovo punu Arenu, održavši ljetni koncert za pamćenje.

Jimmy Cliff je otvorio večer u Areni / foto: Marko Knežević (dna.com.hr)

Nažalost nisam stigao poslušati veći dio nastupa 'support-acta' Jimmya Cliffa i njegovog benda, no zabavna družina pokrenula je već solidno popunjenu Arenu preradama od kojih je posebno dobro prihvaćena legendarna "I Can See Clearly Now". Jimmy se kasnije ponovno pojavio na pozornici i sa Jackom izveo vlastitu stvar "The Harder They Come".

Nešto prije 22 sata, rekordno blizu oglašavanom vremenu početka koncerta, na pozornici su se pojavili Jack Johnson i prateći bend. Jack je brzo pozdravio publiku na hrvatskom, što će ponoviti još nekoliko puta tijekom večeri. Svirka je krenula izravno i bez rezervacija - možda je i pomalo šteta što je veći dio hitova završio u tom prvom dijelu koncerta ("You and Your Heart", "Sitting, Waiting, Wishing", "Flake", "Upside Down"...), no publiku je u dosadnijim trenucima natrag u život vraćao showman na pozornici.

Ne znam je li taj dan ustao na lijevu nogu, je li mu dosta turneje ili je prirodno tako povučen, no Jack je ostao na nekoliko rečenica, a atmosferu je dizao pijanist Zack. Dok se Jack šaltao između akustične i električne gitare (i ukulelea na "Breakdown"), Zack je skakao, plesao, pljeskao i kasnije čak solirao na harmonici na "Banana Pancakes" i primio dovoljno aplauza da konkurira zvijezdi večeri.

Od pjesama izdvojio bih bluzersku "Brushfire Fairytales", iznenadni reperski solo basista na "Staple it Together" i dvije prerade. "I Wanna be Your Boyfriend" The Ramonesa odlično se uklopila u Jackov stil, no Hendrixova "Foxy Lady" ne bi smjela biti izvedena bez prljavih riffova na električnoj gitari. Uz to, imao sam osjećaj da je gitara mrvicu pretiha, a glasovir preglasan, no za to bi mogao okriviti svoj položaj, a ne zvučnu sliku koja je osim toga bila odlična.

Koncertni folklor vraćanja na bis odrađen je sa četiri akustične ljubavne pjesme koje je Jack posvetio svojoj ženi "koja je ovdje negdje".

Kemija između benda stvorila je nekoliko predivnih trenutaka kada je publika u kolektivnom transu završila na nekoj pješčanoj plaži na Havajima, a ne u starom rimskom amfiteatru. Ne surf glazba nego Jackova lagana glazba za surfanje stvorila je jedinstvenu atmosferu savršeno prigodnu za ovakvu ljetnu večer.

Priznajem da sam došao skeptičan, no opušten pristup i još opuštenija glazba u potpunosti su me razoružali, a sudeći prema reakcijama drugih nisam bio jedini: Arena je bila prepuna stranih turista, a pratilja i ja odradili smo zbrojenih gotovo 20 sati putovanja u jednom smjeru da bi se pojavili. Presuda je bila jednoglasna: isplatilo se.

Izvještaji