Recenzije

Solidno i utopljeno u velikim očekivanjima

1.8.2011. @ 07:19 Domagoj 'Domination' Puzak

Da se ovaj bend zove nekako drugačije i da su krenuli krajem '90-ih, sada bi vjerojatno bili jedni od cjenjenijih imena mrvicu mlađe generacije, imali bi jedan gastritis manje, manje sijedih, manje dosadnih pitanja o reunionu i vjerojatno više životnog veselja.

Ovako, Sepultura i danas, 15 godina kasnije, u trenutku kad su izjednačili broj albuma s njim i bez njega na 6:6 (slijedi tie-break), muku muči s Harry Potterovskim pričama o 'Znate-Već-Komu' ili 'Onomu-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti'. Nije Voldemort, već Max Cavalera (ups, spomenut je!).

Sepultura i Cavalere - kao rastavljeni roditelji koji se svađaju oko djece. 2011. godine ta djeca (recimo, njihovi fanovi) pomalo su već odrasli i već su ludi glumeći tu mrežu za tenis svojih roditelja. Jesu li pronašli neke druge odlične metal bendove (stariji ili noviji – ima ih), jesu li omekšali s vremenom i prepustili se struji modernih izlazaka i glazbenog sazrijevanja (ili barem smirivanja), pa sada slušaju dječji plač, vrištanje žene ili jazz? Kako god bilo - Sepultura, Soulfly ili Cavalera Conspiracy izgubili su se iz očiju šire javnosti. Barem malo...

U tom metaforičnom svijetu rastavljenih roditelja, ono što je ostalo izgleda otprilike ovako – groover Max nije dobio skrbništvo (ime benda), pa u rijetkim trenucima kada ih vidi, djecu razmazuje i šopa slatkišima (nostalgijom fanova za 'najboljom' postavom Sepulture), dok Kisser i društvo predstavljaju proračunate, strože i zrelije očeve i maćehe koji ih više-manje vode na pravi put (borba s manje ili više dobrim post-Max albumima – "A-Lex" i "Dante XXI".

Ukupno dvanaesti album Sepulture vjerojatno je najbolji album s Derrickom, dokazivanje više nije potrebno, rade što hoće i kako hoće, a vrijeme – prolazi. Vrijeme, također, jede sve pred sobom, teško je ostati u fokusu bombardirane Google-generacije više od tjedan dana od izlaska albuma, a kamoli kada se kriteriji opasno mijenjaju i klinci traže bolje, više i jače. "Kairos" je ostao (ili će tek ostati) u nekom zrakopraznom prostoru.

Album cijelom svojom dužinom trajanja (izuzevši stalno prisutne interludeove nazvane brojkama) odiše s malo više sirovosti. Zainteresira čovjeka samim početkom, nabrijavajućim riffom "Spectrum" i pozivom fanovima da urlaju "Kairooooooos!" na naslovnoj stvari (vjerojatno poslastica uživo), a onda malčice krene nizbrdo, ili u najmanju ruku - jednolično. Slične strukture i sve teže zadržavanje koncentracije.

"Dialog" je svojom duboko glasnom recitacijom drugačija, a ističu se ultrabrza "Mask" s death metal istrzavanjem i 'peglaona' "No One Will Stand". To su definitivno jači dijelovi albuma koje krasi ono što publika najviše cijeni kod Sepulture – žestina.

Ostatak albuma ima generičkih riffova koliko vam duša hoće, a pored toga ima i taj industrial štih, posebno obilježen obradom – "Just One Fix" Ministrya koja im solidno leži. Tu je i zanimljiv The Prodigyev "Firestarter" kao bonus dio posebne verzije albuma i dokaz da odabir obrada ne mora nužno biti očekivan.

Od tih desetak konkretnih pjesama nemoguće se oteti već spomenutom dojmu – da je "Kairos" dobar album, ali uz sve popratne uvjete i - nedovoljno super. Treba i naglasiti - cijela priča podosta je okaljana svakojakim očekivanjima, usporedbama s prošlim vremenima, s prošlim albumima i s onime što Sepultura znači svijetu u 2011. godini. Šteta...

Albumi