Recenzije
Za ovo stvarno treba živaca i strpljenja
17.7.2011. @ 17:34
Copernicus
Cipher And Decipher

| Datum izdanja: | 15.3.2011. |
| Izdavač: | MoonJune Records |
| Žanr: | Jazz, Progressive Rock |
Naša ocjena:
| |
Popis pjesama:
-
- Into the Subatomic
- Free at Last!
- Mud Becomes Mind
- I Don't Believe
- Matter is Energy
- Comprehensible
- Infinite Strength
- Where No ONe can Win
- Step Out of your Body
- The Cauldron
Novi Copernicusov album "Cipher And Decipher" jedno je iznimno teško djelo za slušanje, čak možda i više za analiziranje, i to iz dva glavna i još nekoliko sporednih razloga.
Dva glavna su ta da se radi o izuzetno psihodeličnom, melankoličnom, kaotičnom, čak na momente i jako destruktivnom albumu, te da sadrži veliki broj stilskih izražavanja, pa rekli bismo, ne samo općenito, nego i u svakoj pjesmi.
Progresivni rock, jazz, fusion, soul, pop, funk, folk, sa orijentalno-ambijentalnim 'umecima', uz puno eksperimentiranja i minimalističkim ulogama instrumenata, bogatstvo je ovoga izdanja, za kojeg stvarno treba imati volje, vremena, živaca i strpljenja ne bi li ga se preslušalo. Naravno, i afiniteta prema 'glazbi bez granica'.

'Zapovjedni' vokali, koje bi u najviše slučajeva mogli doživljavati više kao naracije nego kao pjevanja, dodatno naglašavaju destrukciju i kaos albuma koji traje podužih 70 minuta. Prvi dio, ili bolje reći prva polovica pjesama, u svoj toj dramskoj psihodeliji ima i ponešto svjetlijih momenata ("Mud Becomes Mind"), ali i užasavajućih kaosa ("I Don't Believe"), dok drugi, uz to što je gotovo vremenski duplo duži, totalno je kaotiziran, destruktivan 'do bola' i puno progresivnije orijentiran.
Samim tim do izražaja su puno više došli instrumenti, kojih je ovdje korišten velik broj (električne, akustične, steel i bas gitare, trombon, saksofon, perkusije, tuba, kontrabas...), i čije 'ispreplitanje' naglašava osjećaj potpunog, ili u najmanju ruku velikog kaosa i totalne dramatičnosti, čak i apokaliptičnosti na momente.
Instrumentalno 'najbogatija' je pjesma "Infinite Strength", s razigranijim saksofonom, drumom, klavijaturama, pianom i uvijek dobrodošlim Hammondima, a očekivano 'najkompliciranija' je petnaestominutna "The Cauldron", vjerojatno i najbolja stvar na albumu.
Početak s tubom, violinom i naracijom dosta je depresivan, malo ga popravlja orijentalna akustika i Hammondi, a u drugom dijelu, uz dramaturško okruženje, nudi i pokoje kontinuirano melodijsko izražavanje.
U svakom slučaju jedan, ponavljamo, težak, čak strašno težak album za slušanje, no zato je doživljaj, ukoliko se uspijete 'ušaltati' u njega, potpuniji i uobličeniji.


