Recenzije

Daljine se i dalje ne stišavaju

6.5.2011. @ 18:06 Domagoj 'Domination' Puzak

Dva albuma i neki nedefinirani splitovi i EP-evi valjda su dovoljno predstavili Long Distance Calling domaćoj post-rock publici. Treći je nestrpljivo nazvan tom vražjom 'self-titled' metodom.

Nekako ne pušim te priče 'mislimo da ovaj album najbolje prikazuje ovaj bend' jer će svakom bendu najsvježiji album biti najbolji i najdraži. A posljednji im nije. Barem se nadam! No dobro...

Ono već poznato o sličnim bendovima i ovaj put je podosta jasno. Instrumentalni bendovi imaju tu zahtjevnu ulogu da nađu nešto što će zadržati pozornost čovjeka koji žudi za pijevnim refrenom i običnom strukturom pjesme. Nisu Long Distance Calling po tom pitanju smislili revoluciju, a album je tu negdje - malo slabiji od prethodnika.

Krenulo je s "Into The Black Wide Open", odličnim soundtrackom za misterioznu invaziju na naš planet (i glazbom i recitacijom). No, i u tom poznatom svjetlu, lijepo ih je čuti kako su daleko odmaknuli od osjećajnog, opreznog i nježnog 10-minutog 'hodanja po jajima'. Recimo da je takav primjer posljednja "Beyond the Void" gdje su odradili sve post-rock elemente. Ali zato znaju odraditi glasnu i dinamičnu stvar (najmetalnija je "Arecibo", iako kao takva ima i malo pretipičan riff), a usude se i isprobati nešto skroz novo.

"The Figrin D'an Boogie" već imenom upućuje u suprotnom smjeru od svemirskih bezvremenskih i dubokih naslova. Nju su odradili spojivši svoja obilježja s primjesama progresivnog rocka '70-ih. i blueserskog stonera. Čak su i na "Timebends" (vjerojatno najzanimljivija stvar albuma) eksperimentirali s jazzy ritmovima i gitarama, da bi na kraju i bass dobio nekoliko slapova po svojim žicama. To je ona njihova krilatica - muzika nema granica.

Stalni običaj - vokal na jednoj pjesmi. Nakon Peter Dolvinga iz The Haunted i Jonasom Renskea iz Katatonie, doveli su još poznatiju facu. John Bush, vokal Armored Sainta, nekad i Anthraxa, pomogao je na "Middleville". Simpatične Floydovske delay gitare nekako su nadoknadile činjenicu da je, iako ga je zanimljivo čuti u ovom sablasnom tonusu, to moglo biti i malo zanimljivije.

Naravno, od Floyda i Zeppelina, pa do Alice In Chains, Isis i Tool. Ništa čudno, ništa novo. Posebno za ovaj bend. Unatoč poznatom pristupu, album zbilja nije dosadan. Dobro, možda fanovi Jacquesa Houdeka i neće baš previše uživati, ali...

Možda jednog dana poznavatelji scene i shvate da se u Njemačkoj zbilja krije jedan odličan (i podcijenjen) bend. S druge strane, oni kojima već na uši van idu svi ti silni post-nešto instrumentalni bendovi, opet će odmahnuti rukom. Daljine zovu...

Albumi