Recenzije

Fatboy je utihnuo

27.10.2004. @ 18:35 Igor Kozličić

Mislim da nije potrebno posebno predstavljati Fatboy Slima jer su njegove pjesme kao i njegova biografija od prije poznate svima vama tako da ću direktno preći na recenziju albuma, koji zvuči čudno!

Ovo je vjerojatno rečenica koju ćete izreći nakon što poslušate ovo izdanje pošto definitivno ne zvuči poput njegovih prijašnjih uradaka. Na "Palookaville" Fatboy Slim više koristi rock izričaj i 'žive' instrumente nego zvuk 808-ice koji je bio tako prisutan na njegovom prijašnjem albumu.

Za razliku od prijašnjeg albuma na kojem nam je pokušao prodati trance zvuk u big beat omotu (i što je završilo znate već kako), ovdje je to isto pokušao-samo s rockom.

Uvodna pjesma "Don't Let The Man Get You Down" je ujedno i možda jedina pjesma koja me zbilja dojmila i koja vraća Fatboyev big-beat zvuk u prvi plan i daje mu onu prepoznatljivost hita koja krasila njegove predhodnike.Kao i u predhodnim pjesmama i ova ima lakopamtljivi vocal-loop, ovoga puta preuzet iz pjesme Five Man Electrical Banda "Signs" koji uz izbreakane piano note i pametno posložene perkusije gradi ovu pjesmu i diže je iznad ostalih.

Već sljedeća pjesma "Slash Dot Dash" mi zvuči prilično šuplje počevši od teksta pjesme koji kasni za aktualnim svjetskim događanjima (mislim na dot-com revoluciju) više od par godina. Što se tiče glazbene podloge pjesme, onda mi zvuči također šuplje jer osim vocal linea, perkusija i gitarskih riffova i bassa u njoj nema ničeg drugog, što je već po meni nedostatak koji se u današnje vrijeme teško probavlja jer su i kritika i publika navikli na malo softiciranje stvari od toga.

"Wonderful Night" je treća pjesma po redu i druga koja me dojmila. Također u njoj je, kao i u svim Fatboyevim pjesmama uostalom, prisutan lakopamtljivi vocal line, ovoga puta mnogo veseliji od prijašnje pjesme i inteligentnije složen.

Na albumu možemo naći i mnoge goste poput Damona Albarna koji gostuje na obradi starog karipskog hita "Put It Back Together" u kojem njegov soul vokal se u potpunosti uklapa s back-vokalima i Fatboyevim funk-breakovima. "North West Three" je također solidna stvar iako će je većina ljudi shvatiti kao obradu poznate pjesme "Love Story".

Ukratko, "Palookaville" je prilično čudno izdanje. Ne toliko zbog fuzije rocka i elektronike, tj. big-beata već i zbog tempa u kojem je rađen i poticajne energije koju njegovo slušanje pruža. Kroz cijeli album se proteže retro zvuk, ali ne na način na koji to obično glazbenici rade, već kroz sviranje sounda koji je bio popularan do prije par godina.

Ovo je definitivno Fatboyev najtiši album jer ipak većina pjesma ne posjeduje njegovu poznatu energičnost već je fokus više stavljen na slušanje pjesama nego plesanje i skakanje.

Naravno, album ima pjesme koje će doseći veliku popularnost i vrtiti se na radiu, televiziji i čak u vašem omiljenom kafiću, ali to ne mijenja činjenicu da je album napravljen za slušanje. Ovo mi je bilo jedna od težih recenzija koje sam pisao u zadnje vrijeme, pogotovo zbog tog zvuka koji je prisutan i zbog njegove ne-tipičnost tj. ne-povezanosti s Fatboy Slimom.

Albumi