Aktualno

Brejkersi u Zagrebu kao doma

30.1.2011. @ 23:32 Adrian Špoljar

Pomalo je nejasno zbog čega su se Partibrejkersi za ovaj posjet Zagrebu odlučili za manji prostor tipa Močvare.

Ukoliko su za ovaj koncert ciljali na nešto intimniji ugođaj i bolju interakciju s publikom, tada im uvažavam ovaj potez, no ako su Brejkersi pomislili kako nisu više toliko 'u điru' i da ne mogu rasprodati Tvornicu ili Boogaloo, tada im je vijest kako je subotnji koncert rasprodan pokazala da su se debelo podcijenili, te da je njihov kultni status kod zagrebačke publike još uvijek - neupitan.

/ foto: Ivan Tokić

Vijest o rasprodanom koncertu uvijek kod mene izazove bojazan o preprodanoj dvorani, sauni i općem metežu koji je u stanju u potpunosti pokvariti koncertni ugođaj, a slični prizori su viđeni više od jednog puta u gore spomenutim zagrebačkim koncertnim prostorima. Srećom, ljudi iz Močvare imaju drugačiju percepciju rasprodanog koncerta, tako da unatoč tome što ulaznica nije bilo, nečega je bilo - dovoljno mjesta i zraka za sve.

Prošle su tri godine od mog zadnjeg susreta s Partibrejkersima, i prvo novo zapažanje je bilo estetske prirode - iako nikad nije ni bio 'k'o od stijene odvaljen', Anton je od našeg zadnjeg susreta vidljivo smršavio te nabacio 'zombie look', dok je Cane pak pošao drugom stranom i vidljivo se zaoblio. No zato je zasigurno sinoć izgubio poneku kilu, ponajviše zahvaljujući 'dečku koji radi svetla', s kojim Cane kroz cijeli koncert nikako nije mogao naći zajednički jezik glede pozadinskih reflektora koji su ga nemilosrdno pržili i iznojili.

Za glazbenu stranu pak nema straha - Anton je još uvijek gitarist koji se svojim stalno izmijenjujućima ritam i solo dionicama bez problema može nositi s vrhom svjetske scene, i da je rođen u Engleskoj, vjerojatno bi se negdje kad-tad pojavio grafit 'Anton is God'. Cane pak, iako više nije toliko simpatično arogantan kao prije, još uvijek posjeduje istu ekspresivnost i uvjerljivost izvedbe kao i prije dvadesetak godina.

Budući da je povod ovome nastupu bila promocija monografije "Srce kuca tu je", te live albuma "Krš i lom", za očekivati je bilo da će koncert biti koncipiran slično kao i spomenuti live album, što je i bio slučaj. Zanimljivost je bila velika istaknuta set-lista na pozornici, koja se bez problema mogla vidjeti iz prvih pet-šest redova.

Isto tako je zanimljivo kako ta ista set-lista nije vjerojatno puno pokvarila iščekivanje iduće pjesme onima koji su je vidjeli, jer njen redoslijed s redoslijedom pjesama na koncertu - skoro nije imao blage veze. Svejedno, svi su mogli doći na svoje, jer na koncertu se moglo čuti od starih favorita "1000 godina" (koje smo proveli uz dim zapaljene baklje iz publike) i "Zemljotresa" pa do novih, vjerujem i budućih kultnih stvari poput "Lobotomije" ili "Ćutanja" s još uvijek aktualnog studijskog albuma "Sloboda ili ništa".

Ljubav zagrebačke publike prema Brejkersima nikad nije bila upitna, te je skakanje u prvim redovima trajalo cijeli koncert - no Močvara je eksplodirala pri kraju koncerta, kada su Brejkersi kao veliku adrenalinsku bombu isporučili u nizu "Hipnotisanu gomilu", "Kreni prema meni", "Hoću da znam" i "Uličnog hodača". Tu su se negdje ponovno upalili i pozadinski reflektori, pa je i Cane ponovno reagirao - 'dečko koji radi svetla - dugo te nismo spomenuli'.

Na povratku na bis, Cane je prvi put priupitao ima li kakvih želja za iduću pjesmu. Gotovo svi povici iz publike su glasili "Prsten!", no nažalost, ni ovaj put nismo saznali 'što je bačeno u reku'. Očito da bend ima neki osobni animozitet prema toj pjesmi, jer unatoč tome što se radi o jednom velikom favoritu publike Brejkersa, još je nisam čuo uživo odsviranu. "Ledeno doba", "Ona živi na brdu" i "Stoj Džoni" su ipak učinili da zaboravimo na naš "Prsten", te nas je poslije "Džonija" Cane kratko pozdravio: "Riknuli smo. Ćao, vidimo se sutra."

Ukratko, iako Partibrejkersi više nemaju nekadašnju nekontroliranu kaotičnu energiju i Caneta u svom punom provokativnom izdanju, još uvijek nude vrhunsku 'best buy' vrijednost na svojim koncertima. Propustiti priliku da za stotinjak kuna s par metara vidite vrhunski rock'n'roll stroj koji može pomesti pod s većinom sličnih svjetskih atrakcija zaista nije nešto sa čime biste se trebali lako pomiriti.

Izvještaji