Recenzije

Za mlađe generacije

6.10.2004. @ 17:22 Igor Kozličić

Iskreno, očekivao sam mnogo više. S obzirom da je riječ o bendu koji nam je poklonio veliki punk-rock album "Dookie", koji je pokupio velike pohvale od strane kritike i slušateljstva i snažno utjecao na moderni punk-rock izričaj, ono što su napravili na ovom albumu ne bih se usudio nazvati progresivnim.

"American Idiot" je u stvari prilično slab album na kojem se nalazi po mom mišljenju oko 2-3 dobre pjesme dok ostale možemo nazvati osrednjima.

Na kutiji CD-a se nalazi markica na kojoj piše par naslova koje je izdavač izdvojio kao potencijalne hitove među kojima se nalaze pjesme "American Idiot", "Holiday", "Boulevard Of Broken Dreams" i "Wake Me Up When September Ends".

Sam album otvara pjesma "American Idiot" koja je prilično politički nabrijana i brza te je jedna od rijetkih pjesama na albumu koja zvuči svježe i veselo te je vjerojatno najbolja pjesma na cijelom albumu.

"Holiday" je također politički nabrijana, ali joj nedostaje ona veselost koja se nalazi u prije spomenutoj pjesmi te ova pjesma je prva koja dodaje minus na ovaj album. Sljedeće dvije pjesme me neodoljivo podsjećaju na neke naše emo-hardcore bendove i njihove žaljopke i srcedrapajuće ritmove koji su sve osim slušljivi u današnje vrijeme.

Na albumu se osjeća potreba Green Daya da se ovim albumom vrati korijenima, ali je očito da više nisu sposobni snimiti takav album ili možda bolje rečeno da im više ne leži takav sound već da im bolje leže veseli punk-rock ritmovi na koje su nas navikli.

Kao što sam već spomenuo, kroz čitav album se proteže politika i u današnje vrijeme prilično besmisleni tekstovi o pokvarenosti našeg društva i Amerike, kao i tekstovi o izgubljenim ljubavima i tekstovi u kojima pokušavaju pokazati koliko su sjebani i na taj način se poistovjetiti s mladim ljudima danas. Na našu sreću, mislim da je većina slušatelja prerasla ovakavu vrstu glazbenih tekstova i da bez obzira na dob ipak zahtijevaju malo više od ovakvih tekstova.

Što se tiče same glazbe, album je orijentiran u punk-rock stilu s povremenim uletima emo zvuka koji u današnje vrijeme ipak zvuči malo drugačije, ali ako se to njima sviđa neka. Trajanje albuma je prilično dugo (58 min.) što je za punk album ipak predugo s obzirom da se minutaža takvih albuma kreće između 30 i 45 minuta, i iz čega izlazi činjenica da je večina pjesama nepotrebno rastegnuta soliranjem na gitari, bubnju i bassu, a ipak je riječ o albumu koji ima samo 13 pjesama.

Neke pjesme su podjeljene u više dijelova ("Jesus Of Suburbia" i "Homecoming"), točnije 5 dijelova što baš i nije praksa u uvriježenoj punk-rock produkciji, a i nije se pokazalo najuspješnijom praksom. Nemojte me krivo shvatiti, ali mislim da ovaj album pripada više 1994., a ne 2004. godini.

Sam grafički dizajn albuma odaje da je riječ o bendu koji cilja na malo mlađu populaciju slušatelja, s obzirom da su unutar bookleta nacrtani pentagrami, križevi, prekrižene inekcije i slično što jedino može progutati nekakav tinejđer, a ne iskusni poznavaoc ovoga pravca.

Također, čitav booklet je napisan u stilu išarane školske bilježnice što mi izgleda prilično smiješno, pogotovo kad vidim naslove koji su obrubljeni zastavama i slično.

Produkciju albuma potpisuje Rob Cavallo, njihov stari producent koji je također radio sa bandovima poput Goo Goo Dolls, L7, The Dance Hall Crashers, Alanis Morissette, Jawbreaker i Muffs. Ova lista pokazuje da je ipak riječ o čovjeku koji zna što radi, tako da me iznenađuje njegov rad na ovom albumu.

Nažalost, ovaj album se može ocijeniti kao jedan od slabijih uradaka Green Daya. Preporučio bi ga isključivo fanovima, a onima koji već slušaju ovaj smjer ili ga žele upoznati radije bi preporučio novija izdanja bendova poput Nofx, Pennywise i sl., a ako ste baš ljubitelj malo komercijalnijeg zvuka onda Blink 182.

Za kraj bi želio dodati da zaista volim Green Day i ono što su oni radili do sada mi je zvučalo manje više ok (uz izuzetak "Dookie" albuma, koji svojom jednostavnošću i šarmom pripada među kultne albume ovog pravca), ali ovakav album im zbilja nije trebao. Mogu im samo poželjeti više sreće drugi put.

Albumi