Aktualno

Lambchop (ni)je žena

25.11.2010. @ 13:44 Lana Bunjevac

Šest godina nakon svog prvog zagrebačkog koncerta, održanog u sklopu festivala Žedno uho, Lambchop su se vratili na isto mjesto, u dvoranu kina SC, u sklopu turneje na kojoj u cijelosti sviraju svoj po mnogima ključni album karijere - "Is a Woman".

/ foto: Matej Grgić

Turneju su započeli u Berlinu, gdje su prošlu nedjelju zajedno s Yo La Tengo i škotskim singer/songwriterom Alexi Murdochom svirali u povodu višednevne proslave 20 godina berlinske City Slang etikete, a tom prigodom za koji dan bi se u prodaji trebalo naći i rođendansko deluxe izdanje albuma "Is a Woman", ali i deluxe izdanje albuma "Nixon" s bonus DVD-om sa snimkom koncerta iz londonske Royal Festival Hall iz 2000. godine.

Kada je bend prvotno izdao album "Is a Woman", 2002. godine, Kurt Wagner predstavio ga je kao "album s pjesmama za koje nije znao gdje bi s njima" i vjerojatno nije mogao ni zamisliti da će osam godina kasnije upravo ovaj album biti predstavljan kao njihovo seminalno djelo koje su kritičari jednom prilikom nazvali "the greatest of all Sunday night albums".

Iako jučer nije bila nedjelja, možemo slobodno reći da ju je srijeda dostojno zamijenila - ispunjeno kino SC i koncert koji je za zagrebačke pojmove počeo neuobičajeno rano - u 20.45 (lijepo je, za promjenu, doći kući već u 23 sata).

Fluktuirajuće članstvo benda ovoga puta dovelo je u Zagreb sedam glazbenika, a na raskošno uređenoj pozornici isticao se veliki koncertni klavir koji je i na ovom albumu bio u prvom planu te je bio jedan od osnovnih preduvjeta da bi se koncert uopće održao, a za njim je sjedio raspoloženi Tony Crow.

Prvi dio koncerta mogao bi se opisati kao uspavanka - apsolutna tišina u dvorani, pedantni Kurt Wagner s neizbježnom šiltericom, gitarist William Tyler ('šutljivi Tyler', kako ga je predstavio Kurt) koji je osim rada na gitari umješno točio i crno vino sebi i svojim kolegama, te publika koja pažljivo čeka da Kurt odsvira posljednju notu na svojoj akustičnoj gitari kako bi tek onda zapljeskala.

Obratili su nam se tek nakon četvrte po redu pjesme, kada se Wagner i Crow nisu mogli 'usuglasiti' oko pjesme "I Can Hardly Spell My Name" - Crow je počeo priču kako je to pjesma o američkom Jugu i kaubojima, no Wagner ga je demantirao rekavši da je to samo "drinking song" te 'objasnio' Tonyu kako naziv albuma nije "Is a Western", već "Is a Woman".

Kao vrhunac prvog dijela koncerta izdvojila bih pjesmu "Caterpillar", dok drugi dio kao da nije imao veze s prvim - mnogo bučniji, uz mnoštvo gitarskih delaya i keyboard efekata, te Kurta koji više nije sjedio na mjestu, već neprestano bio na nogama, a djelomično i na koljenima. Uslišana je jedna želja iz publike te je izvedena i neobična obrada "This Corrosion" (jedina stvar na kojoj se Wagner odvojio od gitare), a nakon što su iscrpili sve pjesme sa "Is a Woman", odlučili su svirati još neke s kojima "obično zatvaraju koncerte", poput nabrijane "The Decline of Country and Western Civilisation", te mirne "The Puppy and the Leaf".

Frenetičnom završnicom bend je pokazao da ipak nije samo neshvatljivi bend za "graduate students", a jedina zamjerka odnosi se na potpuno nezagrijano kino SC, zbog čega smo čitav koncert morali sjediti u jaknama.

Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.

Izvještaji