Recenzije

Fantazija koja traje

25.11.2010. @ 10:39 Ljudevit Cikač Ciky

Svaki novi album Blind Guardiana poseban je događaj među metal populacijom i kompletan tijek njegova nastanka u pravilu se prati s velikim zanimanjem, pa je tako bilo i u slučaju "At The Edge Of Time", na kojem se radilo pune dvije i pol godine.

To naravno, nije nikakva novost, zna li se da bend stvaranju svakog albuma prilazi s puno obzira, koncizno, staloženo i temeljito.

Što zbog profesionalne 'deformacije', ali vjerojatno uzimajući u obzir i činjenicu da su očekivanja svih u pravilu velika, pa se tako valja i postaviti. Nećemo reći nerealna, mada i baratanje tim pojmom nije zanemarivo, ali da znaju biti (pre)nostalgično orijentirana, to mislim da nije greška spomenuti.

Naime, većina i sada očekuje da Blind Guardian snimi albume kakve je radio u devedesetima, ali istovremeno traži da se ne ponavlja jer se to kao već čulo. Bilo bi sjajno da se tako nešto može napraviti, no bojim se da je neizvedivo, jer istovremeno biti isti, ali ipak (barem) malo drukčiji, spada u imaginarnu sferu događanja.

U konačnici, ne znam ima li neko hrabrosti reći da ijedan od devet albuma benda nije tipičan 'Blind Guardianovski'. Bez obzira favorizira li one prve, na prijelazu osmog u deveto desetljeće, one iz srednje faze rada benda, sredine devedesetih, za koje, čini mi se, većina smatra da su najbolji koje je bend snimio, ili pak zadnja tri.

Može se samo analizirati ima li u nekom više ili manje dosljednosti, više ili manje bendovske originalnosti, no da se svaki od njih prepozna čiji je, pa možemo slobodno reći prvim taktovima bilo koje od pjesama, to je neoboriva činjenica.

Da se nadovežem na početak prethodnog stavka, reći ću da je "At The Edge Of Time" dosljedan album, kojem će obožavatelji teško pronaći zamjerku i da donosi sa sobom neke stvari koje se na nekoliko prošlih albuma nisu toliko istakle. Tako je, recimo, izuzetno jak osjećaj kontinuirane nazočnosti Blind Guardianovskom 'phantasy' svijetu, koji je na nekim albumima znao itekako nedostajati.

To je korak više, korak dalje, ili korak natrag (u pozitivnom smislu) u odnosu na "A Twist In The Myth", koji je nagovijestio da bi se ovakav album mogao dogoditi. Nadalje, fantastične orkestralne instrumentalije (FILMharmonic Orchestra Prague) i njihova simfonijska aranžiranost nešto su što bi trebao biti obrazac po kojem bi metal bendovi koji tako nešto koriste u svojoj muzici trebali učiti kako se to radi.

Grandioznost, gracioznost i raskošnost tamo gdje to treba, tamo gdje imaju značajnu, veliku ili najveću ulogu u superrazrađenoj konstrukciji pjesama, a decentnost i umjerenost u dijelovima gdje su više kao pratnja, kao support bend, kojemu bez napora uspijeva podići kompletan sound na razinu više.

Jedinstveni Hansijev vokal otpjevao je jedan od najboljih albuma, njegova slojevitost uistinu je došla do izražaja, tako da se u nekim refrenskim dijelovima stječe dojam višeglasja, a tamo gdje ih doista ima, naglašava svoju izrazitu dominantnost bilo nad individualnom, bilo nad izvrsnom zborskom pratnjom.

Gitaristički tonovi su izrazito lijepi, čas oštri, agresivni, čas smireni, ispunjeni emocijama, ali uvijek s istančanim feelingom za melodioznost, baš onakvi kakve Blind Guardian isporučuje godinama, i, baš kao i u slučaju vokala, s naglaskom na višeslojno izražavanje.

Velebni gitaristički riffovi i solo dijelovi, kao i kolosalni, fantastični epski refreni, koji dižu svaku pjesmu, u sebi nose bendovske autograme, a bas dionice prolaze kroz uši i kao da 'udaraju' direktno u srce, u romantičarsku dušu.

Tempo ritmičkih promjena složen je na način da uvijek održava veliku razinu dramatičnosti, neizvjesnosti i iščekivanja, nijedan ritam ne dobiva previše prostora, previše mogućnosti da se razmaše, a ako je ima, u graničnim je količinama, i vrvi instrumentalnim različitostima i misticiziranom atmosferom.

Također, nema preširokih i predugačkih, prejednostavnih melodija, što je također adut više u razbijanju eventualne monotonije, kojoj ovdje nema niti traga. Dinamičan je to album u kojem se stalno nešto događa i u koji se doista može uživjeti, s kojim se moguće poistovjetiti i u njega se, barem u maštanjima, nakratko i 'preseliti'.

Power-speed-heavy metal ne može se pohvaliti prevelikom dominacijom nad simfonijskim elementima, a izrazito moćna povijesna atmosfera s folklornim melodijama (uz flautu, violinu, gajde...) koje nas odvode još dublje u bezgraničnost fantazija, te dijelovi s ambijentalno-orijentalnim okruženjem, daju albumu dodatnu stilsku širinu.

Nešto više od sat vremena materijala pomalo je neuobičajeno 'stisnuto' između dva ista, a opet različita devetominutna epa, "Sacred World" i "Wheel Of Time". Naime, "Sacred World" je ipak nešto više simfonijsko-metalni, s orkestralnim početkom kojeg se ne bi posramio nijedan kompozitor i izvođač klasične glazbe, koji kasnije preraste u pratnju zbora, riffova, vokala, akustika, živahnih izmjena ritmova.

"Whell Of Steel", pak, je žešća pjesma, s više metalnih karakteristika, orkestrom orijentiranim na 'support', ali i na momente glasnijim nego na ranije spomenutoj pjesmi, te početnim, središnjim i (pred)završnim ambijentalno-orijentalnim muziciranjem, izraženijim violinama, uočljivijim prijelazima, duplim pedalama, folkerskim međuigrama, zborskim usporavanjima, a i većim rasponima kod izmjena tempa.

U svakom slučaju, nešto što je jako dobro došlo, nešto što je nedostajalo prošlom albumu i što doživljavam kao nastavak epohalne "And Then There Was Silence". Baš kao što je folk balada "Curse My Name" 'zakonski' nasljednik tradicije "Bard's Song" i "Skalds & Shadows", s ipak jednom razlikom, a ta je da ona u zadnjoj četvrtini 'uključuje struju', i akustične izvedbe ostavlja u 'zapečku'. Svejedno, odlična pjesma puna mističnosti i emocija.

Metalnije orijentirane pjesme koje će sigurno privući (glazbenoj) agresivi sklonije fanove su "Tanelorn (Into The Void)", s jako puno žeštine u gitarama, vokalima i bubnjevima, spomenutih 'dizajućih' refrena, te "A Voice in The Dark", s dodatkom brzine i energije u svim segmentima.

Baladastija je i "War Of The Thrones", s teatralnim, laganim klavirom, plutajućim orkestralijama i mirnim, ali glasnim pjevanjem, a od srednjebrzih pjesama glasna i energična "Control The Divine", koja sadrži i dijametralne suprotnosti poput energičnih gitarskih riffanja i akustičnih solaža ili izmjena moćnih, zapovjednih, te smirenih, podilazećih, emocionalnijih vokala, čini se najboljom tog ritmičkog usmjerenja.

U biti, sve pjesme na albumu su u rasponu od najmanje dobrih, pa sve do odličnih, gdje u prvom redu svrstavam dva spomenuta epa, a baš to je generalna karakteristika svih albuma Blind Guardiana, što je već ranije na nekim mjestima spomenuto. Mislim da je to bend koji nema albuma za kojeg bi se moglo reći da je promašaj, dapače, puno je više onih za koje bi se moglo reći da su ili remek-djela, ili ih od toga dijeli mali korak.

Mislim da "At The Edge Of Time" spada upravo u tu kategoriju, i uopće me ne zanima je li se njime Blind Guardian vratio korijenima ili uspio objediniti sve što je napravio u više od dva desetljeća. Ovo je naprosto, i vrlo jednostavno rečeno, jedan od njihovih najboljih albuma, i to je moj najvažniji, dakako subjektivan, dojam koji sam stekao nakon višestrukih analiza.

Albumi