Aktualno

Willard Grant Conspiracy - može i u dvoje

19.11.2010. @ 14:51 Lana Bunjevac

Robert Fisher zagrebačkoj je publici već nešto poput starog prijatelja, kojeg ne vidimo (pre)često, ali mu se svaki puta iznova iskreno razveselimo.

On sâm vjerojatno se u KSET-u već osjeća kao u svom dnevnom boravku, a tako je bilo i ovoga puta kada je u zavidnom broju ponovo okupio svoju vjernu publiku.

Na kraju izvještaja s njegovih koncerata nema potrebe više spominjati onu 'nadamo se da će nas opet posjetiti', budući da on to kontinuirano čini još od 1999. godine, kada je Willard Grant Conspiracy po prvi puta nastupao u Zagrebu, kao predgrupa The Walkaboutsima na koncertu u Aquariusu. Otada je Robert Fisher još nebrojeno puta nastupao što u KSET-u, što u raznim prostorima Studentskog centra, a jedino što se mijenjalo bile su postave koje su ga pratile, te - dužina njegove brade.

/ foto: Matej Grgić

Ovoga puta u pratnji se našao Dave Curry koji inače svira violu u Thalia Zedek Bandu i Empty House Cooperative, u kojem djeluje i nedavni zagrebački gost Chris Brokaw. Curry je povremeno nastupao i s Bonnie "Prince" Billyem, a najdraži bend mu je Dirty Three. Dolazi iz Massachusettsa i jedan je od originalnih članova Willard Grant Conspiracy kolektiva, čije je članstvo u međuvremenu naraslo čak do brojke 42.

Od zadnjeg posjeta Zagrebu, Willard Grant Conspiracy izdali su još jedan album, prošlogodišnji "Paper Covers Stone". Novi album uključuje prerađene stare i neke nove pjesme, a osim Fishera i Currya na njemu je surađivao još i zagrebačkoj publici također dobro poznati Steve Wynn. U međuvremenu je bend dobio još jedno priznanje koje moramo spomenuti - naime, njihov hvaljeni album "Regard The End" iz 2003. ušao je među 150 albuma desetljeća po izboru britanskog magazina Uncut.

"U redu je, pa nije ovo crkva", cinično je dobacio Fisher na pokušaj stišavanja glasnijih posjetitelja - iako je u tijeku bila upravo pjesma "Evening Mass" - u ispunjenom KSET-u u kojem se ovoga puta moglo i sjediti, budući da je naprijed bilo postavljeno nekoliko stolova, a baš na ovoj pjesmi, inače raskošno aranžiranoj, odlično je sjela Curryeva viola.

Fisher je, po običaju, detaljno najavljivao pjesme i objašnjavao njihovo porijeklo. Redale su se tako starije "Drunkards Prayer", "Massachusetts", i "Soft Hand" (koju je najavio kao "kinda love song"), novije "Painter Blue" s albuma "Pilgrim Road" ili pak prekrasna "Fare Thee Well". Zamjetna je također i njegova lagana nostalgija prema Bostonu, ali i kalifornijskoj pustinji Mojave gdje sada živi i koju i sâm često puta naglašava ("The Trials of Harrison Hayes", uz koju nam je ispričao kako je kao dijete kroz pustinju naganjao zmije čegrtuše, ali da nam to nikako ne bi preporučio).

Njegov moćan glas najviše je do izražaja došao u "Ballad of John Parker" koju je otpjevao bez pratnje instrumenata, u potpunoj tišini, dok je kuriozitet Curryeva nastupa bio taj što je na dvije pjesme gudalom svirao po pravoj pravcatoj pili koja je proizvodila neobične, zavijajuće zvukove.

"Iz ovog prostora nosim puno smiješnih uspomena, jednom smo u KSET-u zamalo izgubili bubnjara", započeo je Fisher jednu od svojih uobičajenih anegdota. "Kako?", zanimalo je nekog iz prvih redova. "Nestao je", odgovorio je Fisher naoko nezainteresirano, te nakon teatralne stanke dodao "Ona je imala crnu kosu", što je nasmijalo sve u publici, a kolegica Tamara, koja je očekivala da će se bend pojaviti u malo proširenijem izdanju, zaključila je da je lako moguće da je bubnjar i ovoga puta 'nestao'.

Zaključivši da je u KSET-u neprimjereno svirati bis, budući da nema backstagea, a niti zavjese iza koje bi se mogao sakriti, Fisher nam je objasnio kako je ova posljednja pjesma ujedno i bis ("Lady of the Snowline" s "Let It Roll"), te ispraćen velikim pljeskom zaključio "kako nam dobro ide ova igra", nakon čega su oba glazbenika na stageu nastavili prodavati uvijek tražene albume i potpisivati ulaznice.

Izvještaji