Recenzije

Uvod u hrvatsku estradnu teoriju

22.11.2010. @ 14:28 Igor 'Yuri' Jurilj

Hrvatska je glazbena literatura ovog ljeta obogaćena relevantnim naslovom "Tvornica privida" riječkih autorica Marine Biti i Diane Grgurić koje problematiziraju vodeća imena hrvatske glazbene scene od '90-ih do tekuće 2010. godine te elaboriraju ulogu glazbe u politici i ulogu politike u glazbi.

Na slučajevima Thompsona ("Ideologija"), Let3 ("Politika"), klapa ("Tržište") i Severine ("Estrada"), Biti i Grgurić zazidale su fenomenološku studiju različitih polova hrvatske glazbene scene, suptilno očitale hrvatske političke aspiracije u glazbi te ukazale na nespremnost društva na percepciju i recepciju socijalnih fenomena iza glazbenih fenomena.

Jamačno najkontroverznija osoba novije hrvatske glazbene povijesti jest Thompson - ikona proizašla iz 'sivog senzacionalizma', kreirana zajedničkim, premda odvojenim djelovanjem samoga sebe i javnosti, za koju objašnjavaju da nije odgovoran za stvaranje stavova svoje visokoobrazovane publike.

Usto, nudi se pitanje je li kontroverza Marka Perkovića Thompsona sama po sebi tvorevina publike koju, međutim, potencira scenski imidž njegove fizičke osobe i nespremnost priklanjanju jednoj od sukobljenih strana. Važnu ulogu u ovom procesu 'thompsonizacije' te racionalizacije istoga imaju mladi upravo zbog svog nedostatka interesa i ironijskoga pristupa prema političkim zbivanjima u Hrvatskoj.

Jednako neobičan, Thomsponu ideološki suprotstavljen fenomen jest onaj riječkih brkatih rockera Let3 čije je stvaralaštvo zasnovano na subverzivnim temeljima i pothvatima i kao takvo je tijekom godina devoluiralo unutar svijeta rocka te se odalo prvenstveno performativnim impulsima.

Opozicijskom statusu benda u šarenoj hrvatskoj glazbenoj (i estradnoj) zajednici 'pogodovao je i opozicijski status Rijeke spram Zagreba kao centra moći', pa se kontroverze travestijskog predznaka opravdavaju buntovnim imidžem proizašlim iz rockerske riječke tradicije, a on je i 'institucionalno blagoslovljen'. Stoga ih Biti i Grgurić kategoriziraju kao 'proizvođače spektakla', a nazivanje Letovaca umjetnicima jednostavno 'hiperboličnim'.

Posebno zanimljiv fenomen povezan s hrvatskom tradicijom i folklorom jest klapsko pjevanje i popularnost koju ovakvi ansambli uživaju, a u svojoj se srži kosi upravo s tradicijom na koju se klape isključivo pozivaju. Kao svojevrstan 'turistički brend' zbog svojeg je glazbenog medija atraktivan najrazličitijoj publici, neovisno o političkoj orijentaciji i stoga pronalaze višestruke niše i kanale do svoje publike.

Klape se danas fokusiraju na reinterpretacije popularnih pjesama i napjeva koje izvode organizirano na javnim događanjima, premda su upravo ove odrednice kontradiktorne 'povratku tradiciji' obilježenoj 'intimom, spontanošću i procesualnošću'.

Završno poglavlje "Severina: Estrada" orijentirano je na autotransformativni pristup Severine, glazbenice koja je najviše eksperimentirala u hrvatskoj kulturnoj domeni - od glazbenog, filmskog i kazališnog, odnosno do političkog angažmana, pa je sukladno djelovanju preuzimala i najrazličitije, nerijetko, kako to biva i s ostalim protagonistima ove studije, kontradiktorne uloge.

Pozivajući se na teoriju i znanstvenu kritiku, autorice ju, uz niz klišeja, analiziraju kao subjekt represivne reprezentacije i proizvod vlastite samosvijesti, no pritom potpadaju u zamku medijske fabrikacije kakvu su u dosadašnjoj analizi uspješno izbjegavale. Ipak, neporecive su Severinine kameleonske karakteristike koje u danom trenutku poprimaju seizmički utjecaj, odnosno napadaju politički osjetljive teme, prvenstveno u kategorijama roda i rodnosti, te žene kao redovito potlačenog i inferiornog socijalnog konstrukta kojem je potreban javni zagovornik i predvodnik.

Međutim, autorice do posljednjeg, Severininog poglavlja interpretiraju, ali nipošto ne daju definiciju socioloških fenomena, nivelirajući kontradiktorne ideološke i sociološke pozicije, ne priklanjajući se pritom nijednoj. No, prilikom elaborata uloge i utjecaja u hrvatskoj popularnoj kulturi, koje je dio i sama popularna glazba, jasna je rodna naklonost prema Severini kao jedinom ženskom subjektu studije, što je djelomično objašnjeno u zaključku da je ona 'na svom tronu usamljena'.

Severina poistovjećivana s Djevicom Marijom, poprima ipak pretjerane karakteristike na rubu fabrikacije i 'učitavanja', te u svakom pogledu biva glorificirana. Upravo u ovom trenutku iscrpna studija doživljava kvalitativan pad pred prvom konkretnom preprekom zbog rodnog senzibiliteta i empatije autorica.

No, "Tvornica privida", kao sustavni pregled niza studija objavljivanih u vidu članaka riječkog dvojca, svježa je i neupitno jedna od najrelevantnijih studija hrvatske glazbe obogaćena nizom kvalitetnih i nadasve zanimljivih ilustracija; referencama i strogo poštivanim znanstvenim aparatom zbog čega ipak nije namijenjena širokim masama, odnosno zbog kojih nema predznak populističkoga i popularnoga.

Knjige