Recenzije

Dobri sinovi

16.11.2010. @ 20:16 Igor Beleš

Mumford & Sons su, za one koji su nekim čudom uspjeli izbjeći londonski indie-folk-country četvorku, osnovani još 2007. godine i od tada (iako im je glazbeni stil miljama od općevladajućeg indie mainstreama) glazbena im je karijera konstantno u uzlaznoj putanji.

Bend je dobio ime po frontmenu, idejnom i kreativnom začetniku Marcusu Mumfordu, a pridružuju mu se trojica vrsnih multiinstrumentalista, pa se tijekom albuma ponekad čini da pjesme svira nekakav folk orkestar zbog čega se zapitate kako zvuče uživo. Live nastupi, navodno su najbitniji i najbolji dio cijele priče oko Mumford & Sons, stalno se izmijenjuju na instrumentima, a i pjesme zvuče bolje i življe što nažalost u studijskom ambijentu nije u potpunosti ostvareno.

Iako su angažirali izvrsnog producenta Markusa Dravsa, poznatog po radu s Björk i Arcade Fireom, ipak nisu dovoljno uspjeli razbiti monotoniju svog ograničenog žanra. Već u naslovnoj i uvodnoj "Sigh No More", Mumfordi se razotkrivaju do kraja. Lagani akustični uvod sve do trenutka u kojem se pjesma razvija u pravu country-folk poskočicu praćenu bubnjem i banjom.

Od ostatka potrebno je još izdvojiti i singlove "The Cave", "Winter Winds" i "Little Lion Man" koja je u mnogim glazbenim medijima proglašena pjesmom (prošle) godine. Uz rečeno, mogu spomenuti još i "White Blank Page" koja ima potencijala da postane novim singlom. Ostatak albuma je ipak pomalo izgubljen u monotonim i melankoličnim akustičnim baladama koje u pravilu sve zvuče podjednako.

Na kraju, Mumford & Sons su pružili jedan solidan prvijenac što potvrđuje i brza slava koju su stekli netom nakon objavljivanja ovog albuma.

Albumi