Aktualno

Bio bi grijeh da se ovo nije vidjelo

9.11.2010. @ 00:55 Ljudevit Cikač Ciky

Po završetku trećeg zagrebačkog koncerta Theriona, onima koji su odustali od dolaska na njega, a imali su prigodu doći, narodski bi se reklo da su se 'gadno zajebali'.

Naime, Therion je publici koja je u ogromnoj jesenskoj metal ponudi baš njegov koncert 'pikirala', priredio jako dobar show kojeg će se duže pamtiti. Čak bih rekao, bolji od drugoga, a negdje al pari s premijernim nastupom početkom 2007. godine.

Osim kompletnog performansa kojem je teško naći ozbiljniji prigovor, čak je i najveća boljka Boogalooa, uvijek problematičan sound, ovoga puta bio na sasvim solidnoj razini. Pogotovo su se dobro čuli ženski vokali, bubanj i piano, a nakon problematičnog početka i gitare su se s vremenom koliko-toliko naštimale. Ne kako bi trebalo biti, ali za uobičajeni sound Boogalooa, ovoga je puta bio premija. I šire, ne samo za uobičajeni sound Boogalooa, pa se nadamo da će taj 'problem' od sada pa nadalje biti 'skinut s dnevnog reda'.

Loch Vostok / foto: Tina Črnko

Usto, ono što je možda i najvažnije, nova postava se sasvim dobro uštimala, mada, ostaje žal za braćom Niemann koji su na pozornici izgledali nekako sigurnije, dominantnije, te što je najvažnije, daleko prisnije. Nedostaje i Mats Levén, čiji su se čišći vokali puno bolje p(re)oklapali i slagali sa Snowyevim nego Thomasovi, koji su međusobno dosta slično obojani, pa nekako ne pašu u istoj 'priči', no na to smo se već privikli, jer ta kombinacija duže vremena funkcionira, pa je uostalom viđena i krajem 2007. na istom mjestu.

Therionu se vraćamo poslije, a sada posvetimo malo prostora predgrupama, koje su također zaslužne za dobar provod i takav završni dojam. Prva od njih bili su švedski progresivni metalci Loch Vostok, koje s deathom, kako se predstavljaju, ozbiljno povezuju tek growlinzi basista i pokoji blastbeat, a u suštini se ipak radi o više-manje standardiziranom progresivnom metalu nešto melodičnije, čvrste varijante.

Problem njihovog nastupa bio je dosta slabašan sound, pa se tako klavijature nisu baš uspjele nametnuti, gitare su također bile dosta tihe, pjevač/gitarist ima dobar glas, ali se i on morao naprezati ne bi li uspio izvući sve tonove na prihvatljiv način, a jedini koji nije baš imao problema i (pre)dobro se čuo bio je bubnjar.

"Prvi puta smo ovdje, ali obećajemo, ne i posljednji" riječi su pjevača koje je publika najviše pozdravila, a u suštini, koncert je promatrala dosta hladno, s tek ponešto jasnijih i glasnijih odobravanja. A bilo je zanimljivih naslova, dosta žestokih i 'razmrdavajućih', tipa "Navigator" i "Enemy Tabo", no oni su došli prekasno, tek na kraju koncerta, da bi izazvali značajniju reakciju, pa su tako na odlasku dobili kulturan pozdrav dvjestotinjak ljudi koliko ih je otprilike pogledalo.

Set-lista:
Absence
Dystopium
A Mission Undivine
Repeat Offender
Navigator
Energy Taboo

Leprous

Petoricu bradonja na stageu je zamijenilo pet otmjenije odjevenih (i mlađih) momaka, trojica u prslucima, košuljama, jedan čak i s kravaticom, te dvojica u majicama s naramenicama, kao da nisu metalci. No ono što je bitnije je to da su odsvirali puno bolji, sočniji, agresivniji, mobilniji i žešći show, po čijem se završetku klicalo ''we want more'', što baš nije čest slučaj kod predgrupa koje nisu baš previše poznate. A ova definitivno nije.

Radi se o norveškoj grupi Leprous čiju je glazbu dosta teško precizno opisati, no najveći je udio progresivnog metala, spojenog s rockom, jazzom, fusionom, ambijentalnog ugođaja. Uglavnom, jedna dosta eksperimentalna glazba koja dobro zvuči uživo, pa iako su snimili tek jedan album, "Tall Poppy Syndrome", jasno je da se radi o zanimljivim momcima koji su zaista dobro odradili premijerno obraćanje našoj publici, i vjerujem da će ih mnogi dobro zapamtiti.

Doduše, početak i nije bio obećavajuć, budući da je publika bila dosta anemična, ali tako je to kad se susrećeš s nečim nepoznatim. Ali kako je svirka odmicala, feedback je bio sve snažniji, sve uočljiviji, pa se na kraju i zatražilo još. Specifičnost Leprousa, ne i neuobičajenost prog bendova, je ta da im je klavijaturist ujedno i pjevač, i to dosta dobrih mogućnosti, s prodornim clean, harsh i scream modulacijama. Set-lista im se sastojala od većine pjesama sa lanjskog albuma "Tall Poppy Syndrome": "Not Even A Name", "Phantom Pain", "Dare You", "White", "He Will Kill Again" i "Passing".

Therion je na stage izašao u 22:14, dočekan polubučno, no to se kasnije ipak nešto popravilo, mada je bilo dosta momenata kada su, ponajviše Lori i Snowy, morali 'nagovarati' publiku da digne ruke i bude glasnija, odnosno da adekvatnije poprati nastup. Koji je zaista bio dobar, s rijetko raspoloženim bendom, a pogotovo je iznenadio Christopher koji je bio jako mobilan, pa se čak i u nekoliko navrata 'prišuljao' kolegama iza leđa, i skoro ih srušio. Plus toga, malo je pričao, čak i - zapjevao, no o tome kasnije.

Stage je bio 'siromašnije' uređen nego što je to inače u slučaju Theriona, pa je zid iza visoko podignutog bubnjara krasilo platno s motivom novog albuma "Sitra Ahra", zatim tri polukružno ograđena prostora za pjevače, a isticale su se i crnim platnom pokrivene klavijature, koje su mnogi zapazili tek kad ih je Lori zasvirala.

Ali zato je tu kao osvježenje bio novi Cristopherov 'outfit', koji se u početku sastojao od crnih naočala, cilindra, sakoa, košulje, mašne i - kratke kose. Dio toga je nestalo tijekom koncerta, a većina ipak ostala, prikazavši ga i u tom segmentu u drukčijem svjetlu.

Harmoniziranom, sinhroniziranom i uigranom svirkom dominirale su ženske vokalne izvedbe Lori i Katarine koje su se, kako je spomenuto, i najbolje čule, a vokalna suradnja Snowya i Thomasa također je odrađena bez nekih značajnijih prigovora. Reakcije publike kretale su se od slabašne do euforične, ovisno o naslovima i 'nagovaranjima' sa stagea, a ne može se reći da nije bilo razloga cijeli tijek koncerta popratiti jednakim intenzitetom. Osim što je zaista bio dobar, i ono na što se često znamo žaliti, set-lista, bila je sasvim dobro složena.

Naravno da će i sada biti onih koji će tražiti 'iglu u sijenu', no gotovo ravnomjerno raspoređene pjesme sa svih albuma od "Theli" pa do "Sitra Ahra", koji unatoč dugoj set-listi nije bio preeksploatiran, većinu bi ipak mogla ostaviti zadovoljnima. Mada, najviše ipak iznenađuje tek jedna pjesma s "Gothic Kabbalah".

Možda bi, recimo, "Son Of The Sun" i "Birth Of Venus Illegitima", bez obzira što su sa "Sirius B" i "Vovin" odsvirane po tri pjesme, digle na momente ipak malo preuspavanu atmosferu. A možda i ne bi, jer treba uzeti u obzir da je odsvirano dosta pjesama srednjeg ili sporijeg intenziteta (čak je i Lori jednom priupitala jesmo li za malo 'up-tempa'), doduše pomno složenih, bez previše takvih u nizu, najviše dvije, nakon kojih bi stigle one s više brzine, snage i glasnoće.

Od sporijih pjesama nije se dojmila "The Perennial Sophia" koja je bila malo presterilna, i koja bolje zvuči u Levén/Show suradnji, dok su se "The Siren Of The Woods", koja je ukrašena odličnom Lorinom svirkom klavira i Thomasovom svirkom flaute, te "Clavicula Nox" činile dosta boljima, a "Lemuria" definitivno najboljom laganicom, adekvatno popraćena jakim i dugim aplauzom.

Uživo jako dobro zvuče "Sitra Ahra" i naročito "Hellequin", koja je uz "Ginnungaggap" izazvala najjače reakcije publike regularnog dijela koncerta tijekom kojeg je korišten minimalni obujam matrica ("The Blood of Kingu"...), i koji je stoga bio i dosta heavy, pa i power orijentiran.

Kao i u dobrom dijelu koncerta, tako je i na kraju regularnog dijela glas publike za povratak na bis bio preslab, apsolutno ne onakav kakav je Therion svojom svirkom zaslužio, no povratak se dogodio, i to povratak s pjesmama skoro kao iz snova.

"The Rise of Sodom and Gomorrah" donio je atmosferu u dvorani kakva je trebala biti tijekom cijelog koncerta, koji je s "To Mega Therion", koju je Christian najavio, a malo čak i otpjevao, dogurao skoro do dva sata trajanja.

Dva sata u kojima se Therion ponovno pokazao kao kvalitetan live bend, što i nije bilo sporno. Šteta je tek da je bilo tek negdje oko 500 ljudi, jer je i to utjecalo na spomenuti nedostatak energičnosti i bolje međusobne komunikacije između publike i benda.

S obzirom da je Therion prvi puta u Zagrebu gledalo preko 1000, drugi puta oko 800, a sada oko 500 ljudi, nadam se da im na idući koncert neće doći 280 ljudi. Jer propustiti još jedan ovakav koncert, pogotovo u varijanti kada postoji mogućnost da ga se pogleda, doista bi bio grijeh.

Set-lista:
Sitra Ahra
Wine of Alquah
Typhon
The Perennial Sophia
Hellequin
Niefelheim
The Siren of the Woods
Voyage of Gurdjieff (The Fourth Way)
Ljusalfheim
Dies Irae (Wolfgang Amadeus Mozart)
Ginnungagap (The Black Hole)
Kali Yuga, Pt 3
Call of Dagon
Clavicula Nox
Enter Vril - Ya
The Blood of Kingu
Lemuria
Abraxas
Unguentum Sabbati
- bis -
The Rise of Sodom and Gomorrah
To Mega Therion

Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.

Izvještaji