Recenzije

Nit' prdi, nit' smrdi

19.11.2010. @ 16:35 Domagoj 'Domination' Puzak

Već je četiri godine prošlo od kada su Stone Sour izdali svoj zadnji album. Da, čini se manje, jer Corey Taylor i Jim Root redovito alterniraju album i turneju Slipknota, pa album i turneju Stone Soura.

Taman kad je album "All Hope Is Gone" koncertno predstavljen svijetu, Stone Sour su izbacili treći album, pomalo u sjeni Slipknotove tragedije i smrti basista i kreativca Paula Graya.

Stone Sour se samom činjenicom da je bio bend prije Slipknota ne smije nazvati side-projektom, a što se njihove diskografije tiče, možda bolje da je upravo to bio i da su nakon odličnog albuma prvijenca shvatili kako Tayloru treba solo karijera i kako će sve nakon toga biti jako predvidivo, dosadno i previše isproračunato.

Naravno da su album najavljivali najposebnijim, najboljim i najuravnoteženijom kombinacijom melodije i žestine, ali i eksperimentiranja. A što su, u biti, dobili? Melodični radio-friendly hard rock koji samim opisom ne nosi ništa loše, jer se zna da Stone Sour nisu samo 'Slipknot Light'. Ipak, treba priznati da baladice kao "Dying" može snimiti i jedan Parni valjak, a akustičnjaci "Hesitate" i "Imperfect" su stvari kakvih smo se zbilja već previše naslušali. Toliko o laganicama...

Glasnije i žešće stvari su mid-tempo moderni rock gdje se nađe super ideja na gitarama ("Mission Statement" i "Nylon 6/6"), ali i predvidivo pjevanje ("Digital"). Čak i na "Let's Be Honest" gdje pokušavaju bit žestoki i opasni, to nekako ostane u zraku. Najgnjevnija je "The Bitter End" na kojoj se, ako ništa drugo, barem bubnjar Mayorga uspio malo izlupati i izguštati.

Svaka za sebe pjesma nije loša, a uz to nije ni spektakl koji bi se trebao zapamtiti. Glasno, isproducirano, gitarističko, ritmično i melodično - stalni recept modern rocka. Kako vrijeme prolazi, ekstremi se rastežu, a pjesme kao "Inhale" ili "Get Inside" su daleka prošlost, ovo može biti i neki zreliji američki pop-rock. S tim da ovaj put nisu uspjeli snimiti ultimativnu laganu himnu kakvima su postale "Bother" i "Through Glass"...

Opet je puno bolji posao napravio menadžment benda i njihov marketing prije izlaska od samog benda i njihove muzike. Koliko god sam htio da isperu onaj prosječni okus drugog albuma, visoka očekivanja (naručivanje prije samog izlaska) ubila su gušt i šansu, pa je nastavljen trend da im je svaki album lošiji od prethodnog. Čak možda i ne lošiji, ali sigurno dosadniji i sve manje značajan u svijetu rocka... Ma u biti - lošiji!

Albumi