Recenzije

Vratio se 'ragged' Neil

26.10.2010. @ 11:26 Stjepan Vrečko

Teško da je itko od glazbenih veterana hiperaktivniji od Neila Younga. Ponekad u toj hiperaktivnosti zabrlja, a ponekad - kao u slučaju ovog albuma - briljira.

Svaki obožavatelj Neila Younga upoznat je s (najmanje) njegove dvije osobnosti. Jedna predstavlja nježnog folk trubadura s gitarom u naručju i usnom harmonikom za vratom, dok je ova druga sirova, kaotična i neurotična, praćena grmljavinom distorziranih električnih gitara. Ma koliko bile različite, ipak dijele jednu bitnu stavku: iznad sve te buke uvijek se nazire Neilov naizgled krhki falsetto kojim zna ispričati čudesne priče i što je još važnije - pravilno ih naglasiti.

Mnogi će se složiti kako je Neil Young jedan od začetnika grunge pokreta, ali velik dio zasluga možemo pripisati i njegovom pratećem bendu Crazy Horse. Krajem 1960-ih., kada je Young odlučio napustiti grupu Crosby, Stills, Nash & Young, David Crosby vrtio je glavom u nevjerici, rekavši za Crazy Horse kako su 'bend kojima treba zabraniti bavljenje glazbom'.

Uzimajući u obzir Youngovu nepredvidivost i hirovitost, proteklo desetljeće je po pitanju novih studijskih izdanja prilično diskutabilno. "The Chrome Dreams II" malo je remek-djelo, no najbolje pjesme s ovog izdanja starije su od deset godina. "Fork in the Road" bio je duhovit albumčić upitne umjetničke vrijednosti, dok su "Greendale" i "Living with War" instant albumi zacementirani u vremenu i vezani uz točno određene trenutke. "Silver & Gold", "Praire Wind" i "Are You Passionate?" bili su tek prosječni, daleko ispod svih očekivanja.

Srećom po sve nas, 64-godišnjeg Younga još uvijek muče neke stvari, još uvijek mu puno toga leži na duši, a jedini način za riješiti se tereta je napraviti novi album. I tu sada u priču ulazi Daniel Lanois, čuveni producent najzaslužniji za danas najpoznatije uratke U2 ("The Joshua Tree") i Boba Dylana ("Time Out of Mind"). Njegov rukopis uvijek je prepoznatljiv, baš kao što je svojedobno bio i onaj Phila Spectora.

Young je htio snimiti minimalistički solo-album, samo uz pratnju gitare, no problem je što identičan pristup (slaganje stihova, akorada, fragmente istih...) reciklira već godinama, ako ne i desetljećima. No tu je čarobnjak Lanois koji je od Youngovih pjesama stvorio apsolutnu čaroliju. S električnom ili akustičnom gitarom u ruci Neil i dalje radi ono što najbolje zna, a Lanois je vjerojatno ispucao sav arsenal specijalnih efekata: eho, distorzija, mikrofonija, loop, što god vam padne na pamet, sve je zastupljeno.

Čudna će biti usporedba, ali tko god je barem jednom vidio i čuo Tommya Emmanuela kako izvodi 'Initiation' moći će otprilike shvatiti što je napravio Lanois kojem je i posvećen naslov albuma. U osam pjesama i 38 minuta, Lanois je uspio napraviti lo-fi album Neila Younga i njegovih Crazy Horse, s tom razlikom da ekipe iz benda Crazy Horse uopće nema. Samo Neil i legendarni bijeli Falcon.

"Le Noise" ima jednu neopisivu, sablasnu privlačnost. Youngov dugogodišnji filmski suradnik Larry Johnson preminuo je u siječnju ove godine, a Ben Keith, suradnik puna četiri desetljeća, preminuo je u srpnju. Njihova smrt kao da je revitalizirala Younga koji s tekstovne strane apsolutno briljira osvrćući se na svoj život autobiografskom "The Hitchhiker", dok "Sign of Love" referira na pjesme poput "Old Man" napisane prije četrdesetak godina. Sve je prepuno bezvremenskih metafora koje vuku paralele kako na nekog prošlog Younga, tako i na svakog slušatelja pojedinačno.

"Htio sam da shvati na što sam potrošio godine svog života i htio sam mu pokazati nešto što nije čuo nikada prije. Teško je izmisliti novi zvuk nakon 50 godina rocka, ali mislim da smo uspjeli." rekao je Daniel Lanois, a da bi se u potpunosti čula ljepota njegove intervencije potrebno je album slušati prilično glasno i pomoću kvalitetne opreme.

Neil Young se složio s Lanoisom isporučivši svoj najbolji album - po skromnom sudu potpisnika redova - još od 1992. i albuma "Harvest Moon". Uostalom, upravo je za taj album napisana spomenuta "The Hitchhiker".

"Le Noise" ima sve što očekujete od jednog Youngovog albuma, stoga ćemo reći samo: Welcome back, Shakey.

Albumi