Aktualno

Brokaw nadmašio Farinu

23.10.2010. @ 12:59 Lana Bunjevac

U zagrebačkom Teatru &TD akustične gitare u četvrtak navečer ukrstila su dva žanrovski oprečna, ali zanimljiva glazbenika - Chris Brokaw i Geoff Farina - koji se nakon objavljenog zajedničkog albuma upravo nalaze na svojoj prvoj zajedničkoj europskoj turneji.

Kada kažem žanrovski oprečna, mislim prvenstveno na činjenicu da je Chris Brokaw, nakon mladenačke fascinacije punkom i Sex Pistolsima (posebice bubnjanjem Paula Cooka) vrlo brzo 'skrenuo' u vode alternativnog folka, osnovavši prvo bend Codeine, a nedugo potom, zajedno s Thaliom Zedek, i Come u kojem djeluje narednih deset godina.

2007. s Hugom Raceom (ex-Bad Seeds) i Chrisom Eckmanom udružuje se u projekt Dirtmusic, no osobno su mi najdraže njegove reference vezane uz Stevea Wynna, s kojim je svirao na sedam albuma, te Lemonheadse, s čijim frontmenom Evanom Dandom surađuje još od 2001. i s kojim je potkraj protekle godine održao i mini-turneju po Europi, zaobišavši pritom, nažalost, Hrvatsku.

Geoff Farina, pak, 12 godina proveo je u indie-jazz bendu Karate iz kojeg se povukao zbog oštećenja sluha, odnosno kroničnog tinitusa, a trenutno je frontmen bostonskih Glorytellers. Školovani je glazbenik koji je diplomirao na Berklee College of Music, magistrirao s temom o povijesti analognih sintisajzera, potom na University of Maine predavao kolegij o jazzu, te pisao članke o gitarama za Tape Op magazin.

Suradnja Brokawa i Farine započela je 2006. godine, a u proljeće 2010. objavili su album "No Angel's Message To Me", prerađenu kolekciju poznatih američkih blues/ragtime/gospel pjesama uglavnom iz vremena prije II. svjetskog rata. Preksinoćnji koncert mogao bi se podijeliti na tri, odnosno četiri dijela: uvodni i zaključni dio, u kojem su oba glazbenika bila zajedno na stageu, te pojedinačne solo-dionice.

U pratnji tek akustičnih gitara, u uvodnom dijelu obojica su djelovala još pomalo 'kruto', a prilično komornu atmosferu u potpuno zamračenoj velikoj dvorani Teatra &TD (koja se ovom prilikom ipak pokazala malo prevelikom) prekinula je tek tradicionalna "Stagger Lee", koja je, unatoč zlokobnim stihovima ("You might see your kids again, but it will be in another world"), zvučala veselije od bluesom prožetih pjesama s gore spomenutog albuma, poput (također tradicionalne) "Try Me One More Time", ili pak reinterpretacije američke blues i folk pjevačice Elizabeth Cotten, "Take Me Back To Baltimore".

Nedovoljno poznavanje opusa možda je bila prepreka boljem prihvaćanju pjesama koje je u svom solo-nastupu izveo Geoff Farina, ali njegova jednolična gitara i nemušti pokušaji da ispriča nešto zanimljivo između pjesama (znate ono kada netko ispriča vic na koji se nitko ne nasmije?) znatno su utjecali na ukupni dojam ovog koncerta. Naime, jednostavno je nedostajalo kemije između publike i aktera na stageu, a to su primijetili i sami glazbenici, ustvrdivši kako smo ''vrlo mirna i civilizirana publika''.

Situaciju je donekle popravio Chris Brokaw čiji je nastup bio raznovrsniji, dinamičniji i objektivno bolji od onog njegovog kolege, a najviše mi se dopala pjesma "Into The Woods" koja će se naći na "The Boarder's Door", novom albuma ovog dvojca, čiji izlazak se očekuje krajem studenog, a koja je dobra skoro kao i odlična "Move" s Brokawovog albuma "Incredible Love" iz 2005. godine.

Izvještaji