Recenzije

Menadžeri pobijedili kreativnost

11.10.2010. @ 09:34 Siniša Miklaužić

Oko Klaxonsa je nastala velika frka zbog njihovog prvijenca "Myths Of The Near Future" koji se nadobivao nagrada i nagrada, a tri i pol godine kasnije, konačno smo dobili i nastavak.

Ako uzmemo da je "Myths Of The Near Future" ponekim inovacijama pomaknuo granice pop-kulture k nešto neurotičnijim glazbenim podlogama, tada možemo reći da je njegov sljedbenik podosta predvidljiv i ublažen, vjerojatno da se još više svidi publici. Meni to ipak više zvuči kao još jedna britanska patka, jer ako je na prvijencu još i bilo nečeg zanimljivog, na "Surfing the Void" ima toga jako malo.

"Surfing the Void" se očekivao 'godinama' i nikako nije ugledao svjetlo dana zbog raznih problema oko benda, da bi konačno bio izdan krajem kolovoza. Preslušavajući ga, jasno se može uočiti da su 'skrenuli' u nižu brzinu (što sam i očekivao nakon prvog albuma), pa sada zvuče kako bi Pendulum zvučao da je nastao u '80-ima., a ne početkom novog milenija.

Progresivne podloge sada su previše izglačane, pa gotovo i nema ničeg 'revolucionarnog' što je nosilo debi, pa cijeli album zvuči kao ispuhani balon kojeg je lakše probušiti do kraja, nego se truditi ponovno ga napuhnuti. Svega nekoliko momenata zaslužuje veću pažnju, dok je ostatak spreman za ravno u koš za smeće (oprostite na grubom izrazu).

Glavni problem drugog albuma Klaxonsa je njihova matična diskografska kuća Polydor koja je odbila prvu verziju zbog čega su se dečki morali vratiti u studio i ponovno snimiti većinu materijala da bi ona bila slušljivija većoj masi ljudi. Tu su već pokazali manjak snage, odnosno da ne stoje iza svojih principa i pjesama već da su skloni kompromisima, a kompromisi rijetko kad budu dobri. Mogli su se ugledati na MGMT koji je uspio izdati album za svoju dušu, a ne pokunjeno raditi još godinu i pol na novim pjesmama.

Jedan jedini vrhunac albuma nalazi se na njegovom kraju, a to je pjesma "Flashover" koja ima progresivniju podlogu i frenetične vokale kakve smo upoznali ranije, čime bend dokazuje da ima imaginacije postati 'nešto veliko' u budućnosti, ali nažalost, većina pjesama je daleko od nje, sterilnijeg zvuka i većinom promašenih produkcijskih zahvata (palac prema dolje za Rossa Robinsona).

Album ima i solidno otvaranje s pjesmama "Echoes" i "The Same Space" koje atmosferom zvuče kao nešto bučnije verzije pjesme "It's Not Over Yet", dok ostatak protječe u darkwaveu, pokušajima progresije koji se lome u pop melodijama, te ima najmanje onog po čemu su se probili, a to je nu-rave i dance punk, pa ploča zvuči kao neki loš soundtrack parodije filmova iz '80-ih. (najbolji primjer "Venusia").

Kada se marketing u većoj mjeri miješa u glazbu, dobivaju se derivati koji možda jesu komercijalnog prizvuka, ali uništavaju cijelu kreativnost benda. Ako menadžeri znaju što žele od pojedinih bendova, najbolje bi bilo da sami uzmu u ruke instrumente i počnu skladati jer u protivnom dobivamo izdanja koja se jedno od drugog previše ne razlikuju.

To se upravo dogodilo Klaxonsima kod kojih više nema raznih sirena i raveovskih melodija, već sve teži pop zvuku s gotovo nikakvim inovacijama u glazbenom dijelu. Budući da imaju veliku podršku javnosti, za njih same bi bilo najbolje da su 'otkantali' Polydor jer bi brzo pronašli novog diskografa koji ne bi sputavao njihovu kreativnost, a kreativnost je još jedino što ih može spasiti, ako ne žele biti konfekcijski pop bend.

Albumi