Aktualno

Pozdrav iz Beograda, fijasko u Zagrebu

3.10.2010. @ 14:49 Adrian Špoljar

Neobično je bilo u petak navečer šetati Šubićevom ulicom u Zagrebu i polagano prilaziti Tvornici kulture.

Navikao sam na onaj karakteristični tvornički predkoncertni prizor, žamor ljudi koji nisu na vrijeme kupili ulaznicu i nadaju se da ih neće ponestati, poneki očajni preprodavač kojemu su frendovi otkazali u zadnji čas ili pak oni koji iste te frendove čekaju da konačno siđu s petice ili sedmice.

Od svega toga, vidio sam tek par vidno pijanih klinaca na betonu ispred ulaza i tu i tamo pokojeg slučajnog prolaznika. Unutra, još tužniji prizor, najviše pedesetak ljudi u sablasno praznoj Tvornici.

Teško je sada reći zbog čega je točno došlo do ovakvog fijaska, teorija o slaboj promociji vjerojatno baš i ne drži vodu, budući da je općenito poznato da se u današnjoj alternativnoj koncertnoj sceni ne vrti veliki novac i da se ne može očekivati nekakva velika televizijska ili slična promocija. Svejedno, unatoč općem nedostatku masovnog oglašavanja, koncerti ipak uglavnom dođu do svoje publike na ovaj ili onaj način.

Šteta je veća i time što se radi o zaista pohvalnoj ideji ponovnog glazbenog povezivanja scena Zagreba i Beograda kroz dvodnevni festival, jer mora se priznati kako je u najvećoj mjeri upravo ta kemija i zdravi rivalitet između dva najveća grada bivše države stvorila jednu od najjačih glazbenih scena Europe, toliko opjevavani i nikad prežaljeni Novi val.

Pregledavajući prije festivala razne članke o bendovima koji su se predstavili u petak i preslušavajući njihove materijale, stekao sam dojam da srpska i dio naše glazbene kritike ipak u popriličnoj mjeri pretjeruje s uzdizanjem u nebesa ovih bendova.

Razlog tome je po mom mišljenju upravo ta neizmjerno velika nostalgija za Novim valom, a u takvom ozračju i glazbena kritika je spremna uhvatiti se za bilo koji bend koji pokazuje znakove života, proglašavajući ga odmah nasljednicima Šarla Akrobate ili Discipline kičme i na taj način umjetno forsirajući reprizu Novog vala.

Čini mi se kako što prije trebamo shvatiti da je Novi val bio jedan specifičan socijalno-kulturološki fenomen strogo vezan za svoje vrijeme i okruženje te da trebamo prihvatiti kako se kao takav vjerojatno više nikad neće ponoviti i konačno osloboditi mlade bendove tog velikog tereta stalnog uspoređivanja s novovalnim uzorima.

ManBlack frontmen Multietničke atrakcije

Nadam se da mi nećete zamjeriti ovo malo lamentiranje o prošlosti i sadašnjosti glazbenih scena ovih prostora, te bih se sada vratio na petak malo poslije 22:30 , kada je već bilo jasno kako od nekog velikog zakašnjelog odaziva publike u Tvornici neće biti ništa. Tako je prvi izvođač večeri, Multietnička atrakcija, morala izaći pred stotinjak ljudi, što je po mojoj gruboj procjeni oko jedne desetine kapaciteta Tvornice.

Najjača referenca za Multietničku atrakciju je stigla u vidu osvajanja Art & Musica u Puli, te su s obzirom na to za mene na neki način imali reputaciju 'tamnog konja' (copyright: sportska redakcija HTV-a) ovog mini-festivala. Također, instrumentalna postava je zvučala jako zanimljivo samo s obzirom na činjenicu da se cjelokupni bend sastoji od basista i bubnjara, a još zanimljivije je kako je bubnjar ujedno i pjevač.

Multietnička atrakcija je u prvom redu vizualno spektakularan bend u kojemu je korpulentni mladić službenog umjetničkog imena ManBlack a pravog Osman Ahmed ujedno i pravi frontmen benda koji uz bubnjeve i mikrofon nađe vremena i za animiranje publike.

Među autorskim stvarima koje sam prepoznao su bile odsvirane "Minijaturna građevina", "Jan pavijan", "Hevi trek" i "N.L.O.", no nažalost imam dojam kako su one ipak razinu ispod stvari Stuttgart Onlinea i Repetitora, druga dva benda prve večeri. No dečki iz Multietničke atrakcije to dobrano nadoknađuju energičnošću i gotovo virtuoznim razvaljivanjem svojih instrumenata.

Stuttgart Online je bio drugi bend na repertoaru te je odmah počeo rafalnu paljbu s "Grlo", "25 stepeni" i "Superheroj" s debi albuma "Radost svakom domaćinstvu". Stuttgart Online također ima postavu koja se sastojala samo od basista i bubnjara, no ovaj put u zamijenjenim i rekli bismo, konvencionalnijim ulogama – tako da je basist Bojan Slačala bio na vokalu, dok mu je pratnju na bubnjevima pružao Marko Barišić.

Stuttgart Online - bas/vokal i bubanj

U svakom slučaju bendovi koji se sastoje samo od basista i bubnjara nisu baš svakodnevna pojava, a ovdje smo ih imali priliku pogledati dva u jednoj večeri. Kao što je Boris iz Repetitora kasnije samoironično primijetio: "Konačno sam dočekao da budem najbolji gitarista na nekom koncertu".

Multietnička atrakcija i Stuttgart Online osim svog instrumentalnog postava baš i nemaju neke velike glazbene sličnosti, te dok Multietnička atrakcija teži eksperimentiranju i nekonvencionalnim glazbenim formama, Stuttgart Online je bučan, brz i energičan punk/garage-rock na tragu The Ramonesa i The White Stripesa išaran socijalno-društvenim temama, no njihov zvuk ispunjen bas-gitarom kao dominirajućim instrumentom me također podsjetio i na Primus te njihovog kultnog basista i frontmena Lesa Claypoola.

Odaziv malobrojne publike me pomalo iznenadio na nastupu Stuttgart Onlinea, s nemalim brojem ljudi koji su znali gotovo sve tekstove napamet, što se nastavilo i na koncertu Repetitora. Dvojac iz Stuttgart Onlinea je svoj 45-minutni nastup priveo kraju s "Oni i mi", "Dva miliona ljudi" te neobjavljenom novom stvari radnog naziva "Šef". Za sam kraj, znakovito je ostavljena "Sad ili nikad".

Jedna se zanimljiva scena odigrala dok su Boris, Anamarija i Milena iz Repetitora namještali i uštimavali opremu za svoj nastup. Naime, prilikom jednog od njihovih izlazaka na binu radi prenošenja opreme, ekipa iz Tvornice je ničim izazvana ugasila glazbu s razglasa valjda misleći da ovaj puta izlaze kako bi započeli s koncertom.

Neko vrijeme su se tako Repetitor i zagrebačka publika gledali u potpunom muku, i dok je publika čekala da koncert konačno počne, ekipi iz Repetitora vjerojatno nije bilo ništa jasno što se događa. To ispitivanje snaga je trajalo sve dok basistica Anamarija nije par puta viknula "može muzika" te je tad Repetitor još neko vrijeme nastavio s namještanjem opreme. Desetak minuta kasnije, nastup je i zaista započeo uz adrenalinsku i zvučnu eksploziju s "10 puta nedeljno".

Repetitor - bubanj, bas i gitara/vokal

Zvuk Repetitora bih najlakše opisao kao križanca ukomponirane buke Sonic Youtha te energije i eksplozivnosti Nirvane. U ovom koncertnom nastupu, te osobine su došle još više do izražaja te je Repetitor u svakom slučaju potvrdio ulogu favorita na gostujućem terenu i održao najbolji koncert među prisutnim bendovima.

Set-lista se očekivano najvećim dijelom sastojala od njihovog debitantskog i jedinog albuma "Sve što vidim je prvi put", s kojeg su prema kraju izveli čak i "Prosečan čovek" za koju kažu kako je inače ne sviraju no da će je izvesti ovaj put s obzirom na, kako je frontmen Boris Vlastelica objasnio, 'skoro pa familijarnu atmosferu'.

Već sam spomenuo male probleme Repetitora s tonskom ekipom Tvornice, no tamo njihovim nevoljama s njima nažalost nije bio kraj. Prilikom izvedbe pjesme "Ogledalo" basistica Anamarija ima kratku vokalnu dionicu, no mikrofon joj je bio isključen tako da je pjevala 'na suho'. Ne može se reći da je to publici nešto smetalo jer smo ionako svi stali u prva tri reda, no teško je za shvatiti zašto taj problem nije otklonjen do izvedbe pjesme "Sve da zaboravim" koju spomenuta Anamarija cijelu pjeva, a mikrofon je još uvijek bio isključen.

Za Repetitor u svakom slučaju možemo reći kako se radi o najrazvikanijem bendu takozvane nove beogradske scene, no i nakon što sam odgledao ovaj njihov zaista izvrstan nastup, svejedno zadržavam pravo na mišljenje kako se ipak ne radi o toliko autorski razvijenom bendu koliko to tvrdi srpska kritika.

Jedna rečenica koja mi je ostala u sjećanju a s kojom bih se vjerojatno i najviše složio je da su 'Repetitor jedina legitimna deca iste one nervoze koja je proizvela Novi talas'. Može se to nazvati nervozom ili nekim drugim imenom, no Repetitor definitivno posjeduje taj x-faktor, energiju i karizmu koja razdvaja prosječne bendove od onih odličnih, one koje će brzo progutati zaborav povijesti od onih koji mogu iz korijena izmijeniti trenutnu glazbenu scenu i utjecati na one koji dolaze. Za dostizanje potpune autorske zrelosti imaju još puno vremena u godinama koje dolaze.

Možda ste odscrollali malo dolje tijekom ovog teksta i zapitali se kako to da sam ostavio toliko malo mjesta za recenziju po imenima malo slabijeg drugog dana kad su trebali nastupiti Jarboli, Threesome i Ola Horhe.

Drugog dana jednostavno nije bilo, naime, otkazan je! I to ne na vrijeme preko medija kako bi svi stigli promijeniti planove i uštedjeti vrijeme, nego su svi potencijalni posjetitelji poljubili zaključana vrata zamračene Tvornice. Možda je bilo i bolje tako, vjerojatno bi se svi prisutni zacrvenili od srama kad bi Threesome izašao nastupati pred deset ljudi.

Izvještaji