Recenzije

Gershwin za mamu, tatu, seku, kućnu pomoćnicu i psa

10.10.2010. @ 09:17 Zoran Tučkar

U poznim životnim godinama mnogi se umjetnici vraćaju onome što ih je kao mlade inspiriralo da krenu tim životnim putem.

Bob Dylan će tako kotač vremena usmjeriti prema tridesetim i četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Paul McCartney će se svako toliko vraćati korijenskom rock'n'rollu, a treći veliki genijalac iz šezdesetih (i blizanac po horoskopu, kao i prethodna dvojica) Brian Wilson snima albume kao što su "That Lucky Old Sun", a u ovom projektu se prisjeća svog odrastanja uz muziku Georgea Gershwina.

Mnogi će se začuditi kako je moguće da se čovjek koji je svijetu donirao mnoge raspjevane i vesele melodije odlučio poigrati Gershwinom, no Wilson je već 1963. s pjevačicom Sharon Marie snimio obradu pjesme "Summertime", a ako poslušate glasoviti "Pet Sounds", primijetit ćete da su pjesme "Don't Talk" i "Caroline, No" sličnije kasnonoćnim klavirskim jazz baladama iz repertoara npr. Nine Simone, nego klasičnim surferskim drmešima koji su proslavili Briana Wilsona i njegovu braću, rođu i prijatelja.

Poveznicama tu nije kraj: Brian Wilson će krajem šezdesetih i dalje povremeno slijetati na teritorij jazza (dragulj "Can't Wait Too Long" će nažalost ležati u "buksi" do kraja osamdesetih, a duboko osobna "'Til I Die" će kao uvod imati pravi vibrafonski solo na tragu našeg Boška Petrovića - nažalost taj uvod će biti maknut prije objavljivanja snimke). Sredinom sedamdesetih Brian će snimati svoj solo-album "Adult Child" koji nikad neće ugledati svjetlo dana, a koji je sniman pod utjecajem Gershwina.

Na stranu to što je bilo prije 30 i više godina – što nas očekuje na albumu "Brian Wilson Reimagines Gershwin"? Glas najstarijeg Wilsona je dobio patinu koju Brian sve bolje koristi. Njegovo pjevanje nije više toliko beživotno i to je najveći dobitak ovog albuma.

Same Wilsonove izvedbe Gershwinovih djela kao takve su zabavne, ali ne i esencijalne. Iz prosjeka albuma se izdižu neodoljivo blesav instrumental "I Got Plenty O' Nuttin'", fino pogođena "It Ain't Necessarily So" i "They Can't Take Away from Me", koja je dobro spojena s "beachboysovskim" vokalima.

Većina publike će Brianove izvedbe smatrati pristupačnima, 'domaćima', bez mnogo filozofiranja i iskrene posvete velikana velikanu. Wilsonove verzije neće oboriti s nogu one koji su čuli Gershwina u interpretacijama Nine Simone, Janis Joplin i ostalih svjetski poznatih grla, ali u 'easy-listening' konceptu ovaj album ispunjava svoju zadaću.

Dalji dobitak ovog albuma može biti da će ljudi koji su čuli za Wilsona konačno dobiti potrebu da istraže Gershwinov opus. A još jedan dobitak bi mogao biti sve sigurniji Wilsonov interpretatorski vokal – njegov krhki glas posjeduje mogućnosti da donosi paletu emocija kakvu je svojedobno donosio Johnny Cash pod stare dane – samo je bitno dobro odabrati repertoar, dobro otpjevati i još bolje snimiti (ili da se prethodna rečenica piše bez riječi 'samo'?).

Wilson je dobio dozvolu da se poigra i s nedovršenim Gershwinovim pjesmama, pa su tako objavljene "The Like in I Love You" i "Nothing But Love". Nisu baš ono što bismo očekivali od pjesme kada je supotpišu George Gershwin i Brian Wilson, ali se nisu osramotili.

Sve u svemu, "Brian Wilson Reimagines Gershwin" je pristojan projekt koji će naći svoju publiku među onima koji vole dobar pristupačan jazz za opuštanje.

Albumi