Aktualno

S apetitom za destrukciju Arene

25.9.2010. @ 13:57 Nikola Burčul

"Hoće li doći Slash?" zasigurno je bilo najučestalije pitanje u glazbeno obožavateljskim kružocima nakon objave koncerta skupine Guns N' Roses u zagrebačkoj Areni.

Negativan odgovor bolje upućenog fana na postavljeno pitanje kod ispitivača je često budio različite reakcije. Jedni su bili razočarani, smatrajući da je Slash kudikamo važniji od Axla. Drugi su nadolazeći koncert smatrali vrhunskom prijevarom te se živcirali zbog korištenja nazivlja cijele grupe za koncert iza kojeg stoji samo pjevač.

"Chinese Democracy" je otvorila nastup / foto: Davor Veljača

Ista tematika funkcionirala je i kao inspiracija za brojne kolumniste koji su se sunovratili na upitne reunione današnjice. Ipak, sinoć je gotovo puna Arena svjedočila da je treća skupina bila kudikamo realnija; oni su znali u kakvoj postavi grupa dolazi te kakve su teške riječi pale između Axla i Slasha te da im je ovo vjerojatno jedina prilika da vide dobrog, starog pjevača koji pjeva dobre stare, hitove. Znali su da je razmijenjene riječi takve težine između njih dvojice vrlo teško povući. I znali su da žele svoju dobrodošlicu u džunglu.

Da, osim pijanista Dizzy Reeda, Axl od poznate postave Gunsa nema više nikog. Gadan temperament, dug jezik i povrh svega zeznut karakter, logičan su uzrok toga. Različite tučnjave, napadanje susjeda zbog glazbe i obožavatelja zbog foto-aparata, otkazivanje nastupa, sveopći bijes fanova koji je zbog otkazivanja navukao na sebe te izjave poput 'Cobain je jebeni junkie sa junkie ženom' učinile su ga, u najmanju ruku, kontroverznim. 1990. otišao je u kuću svoje djevojke Erin Everly u četiri ujutro, kazao joj da u autu ima pištolj i da će se ubiti ako se ne uda za njega. Ucijenjena Erin je odgovorila - da.

Iako je sličnim pojedinostima iz svog privatnog života punio novinske stupce istom učestalošću kao i s glazbenim novostima iz benda, sinoć je privatno bilo u drugom planu a glazbeno u prvom. Publika je htjela čuti onaj famozni vrisak kojem bi pozavidjela i Janet Leigh u onoj famoznoj sceni pod tušem, htjela je vidjeti onu famoznu pozu pjevača toliko nagnutog da prkosi gravitaciji s nogama toliko raširenim kao da se sprema napraviti špagu. Željela je vidjeti trčanje po pozornici, one poznate plesne pokrete, poigravanje sa stalkom za mikrofon... a to je i čula i vidjela. Točnije, svi prisutni su to gledali i slušali punih dva i pol sata koliko je koncert trajao, tj. od starta nešto prije ponoći do velikog finala do poslije dva sata poslije ponoći.

Nakon zagrijavanja uz predgrupe Wasted Generation i Danko Jones, grmljavinska buka je zatutnjala Laništem i eksplodirala u vidu "Chinese Democracy", naslovne pjesme novog albuma. Nakon nje su slijedile uspješnice poput "Welcome to the Jungle", "It's So Easy" i "Mr. Brownstone" popraćene gromoglasnim odobravanjem publike s pjevanjem u isti glas.

Svi su čuli da je Roseov glas na razini i u solidnoj formi te su se nakon tog saznanja mogli opustiti i prepustiti. Novi album nije uopće zanemaren, te su odsvirane gotovo sve kompozicije među kojima su se isticale izvedbe pjesama "Better", "Madagascar" i "Sorry", ali publika je došla po nešto drugo, nešto starije, nešto jednostavno bolje.

"You Could Be Mine" s raskošnom pirotehnikom i McCartneyev klasik "Live and Let Die" vratili su nazočne u vrijeme "Use Your Illusion II" a poslije "Rocket Queen" Dizzy Reed je nabacio prekrasnu kompoziciju odsviranu na koncertnom pianu čija je prisutnost na pozornici odavala skori početak dugo očekivane 'novembarske kiše'.

Nakon salvama oduševljenja pozdravljene "Sweet Child O' Mine" te Axelovog covera "Another Brick In The Wall" uz vlastitu pianističku pratnju, započela je "November Rain". Slijedila je zabušivački odrađena "Don't Cry" s Roseom koji se pojavio samo na kraju, te epskim trajanjem obilježena prerada Dylanove "Knocking On Heavens Door".

Koncert je lagano priveden kraju s AC/DC posvetom u vidu "Whole Lotta Rosie" te akustično izvedenom "Patience". Za grand finale je ostavljena, naravno, "Paradise City" koja je uz konfete, pirotehniku, zaglušujuću buku, vrištanje i trčanje zaključila koncert.

Koncert je imao svojih nedostataka poput mutnog ozvučenja u početku ili ponegdje krivog ritmičkog slaganja, predugačkih solističkih dionica gitarista Fortusa i DJ-a Ashbe, te zvuka koji je bio daleko od poznate buke koju su samo originalni Guns N' Roses mogli proizvesti. Ali, koga briga. "Svirali su Gansi" rekao bi Edo Maajka.

Oni maštovitiji u publici mogli su jednostavno zatvoriti oči i vidjeti raščupanog gitarista ispred kapelice s gitarom čiji je vrat usmjeren ravno u oblačno nebo, pjevača u boksericama, martama i majici s likom Charlesa Mansona. Jedni su vidjeli Schwarzeneggera dok s puškom u ruci prolazi na motoru, drugi Paula Newmana koji se valja u prašini a treći Mickey Rourkea koji utrčava u ring. Asocijacije su brojne, nemoguće ih je sistematizirati a ovise o tome gdje se tko zatekao kad je čuo pojedinu njihovu pjesmu ili album. Ta pjesma je sinoć poslužila kao direktan katapult u neko drugo vrijeme, jednog slušatelja je vratila u ratno vrijeme agresije na Hrvatsku kada su Gunsi bili na vrhuncu, drugog na nekakav tulum gdje su se njihove pjesme uzastopce vrtjele.

Kod jednih je ljubav počinjala, kod drugih završavala a kod trećih se vodila dok je u pozadini vrištao onaj dobro poznati Axlov alt. No, mora se znati da ničeg od toga ne bi bilo da je Erin jednostavno odgovorila - ne.

Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.

Izvještaji