Recenzije

Od pepela do kraljeva dooma

17.9.2010. @ 19:00 Ljudevit Cikač Ciky

Imali su Šveđani Candlemass, baš kao i svaki drugi bend, u svojoj karijeri uspona i padova, ali njihov bezgranični utjecaj na moderne doom metal bendove nikada nije bio upitan.

Usto, iako je promijenio veliki broj članova, ostajao je vjeran svom stilu - doom metalu s heavy melodijama i bezgraničnim epskim utjecajem.

Jedna od najjačih karika u Candlemassovom lancu su svakako live nastupi, na kojima nikada ne zakažu, i mnogi koji su ih vidjeli uživo slažu se da su jedan od boljih metal bendova na pozornici. A to se nije promijenilo niti nakon što je 2006. u bend stigao Rob Lowe iz Solitude Aeternusa, koji je zamijenio (ponovno) otišlog Messiaha.

Dva vrlo dobra studijska albuma, "Kings Of Grey Islands" (2007.) i "Death Magic Doom" (2009.) i duplo DVD i CD koncertno izdanje "Ashes To Ashes" ozbiljni su diskografski rezime Candlemassa otkako je on u bendu, i ta izdanja vizualno i audio pokazuju da s njim bend niti malo nije izgubio.

Štoviše, može se reći da je u naponu snage, bez obzira na više od četvrt stoljeća provedenih na pozornici. Dvostruki DVD nudi koncerte "Sweden Rock Festival" (nešto više od sata), te sat i pol dugi "No Sleep 'til Athens - Club Gagarin Athens", oba održana u sklopu promocije aktualnog albuma "Death Magic Doom", plus intervju, te galerije sa oba koncerta.

Audio disk donosi koncert sa Sweden Rock Festivala, odnosno 'kopirani' sadržaj s prvog DVD-a, i na njemu se može čuti sve već izneseno, a i otprije znano. Doista ništa novo niti posebno. Candlemass je i ovdje ponudio kvalitetnu heavy-doom svirku, u kojoj se može prepoznati rutina, godinama skupljano iskustvo, a dakako i kvaliteta.

Posebnost svih koncerata, interakcija s publikom, ono je s čime Candlemass nikada nije imao problema, a da je tako bilo i na Sweden Rock Festivalu, može se čuti i na ovom albumu. Uz standardne, sporije pjesme, da oni koji baš i ne 'šmekaju' doom metal i misle da je dosadan, ne zaspu, pobrinut će se naslovi poput "If I Ever Die" ili cover Rainbowa, "Kill The King", no ipak je većina ostalih stvari po mjeri 'doomera' ("Samarithan", "Hammer Of Doom", "Solitude"...).

Njima je, prvenstveno, i namijenjen album, a ostali, kako kome. Tko imalo cijeni ovaj bend sigurno će ga barem 'škicnuti', a tko ne, niti ovaj 'pepeo' ga neće dozvati k njemu.

Albumi