Recenzije

Prvo ime Emitt, srednje ime McCartney

2.9.2010. @ 16:56 Zoran Tučkar

Gotovo univerzalno je prihvaćeno da je grupa The Beatles ostavila golemo muzičko naslijeđe i raspadom grupe 1970. nastala je ogromna praznina koju nisu uspjela do kraja zakrpati djela iz solo-radionica pojedinih članova.

S druge strane, pojavilo se mnogo talentiranih glazbenika koji su na zvuku The Beatlesa razvijali svoje ideje. Najboljima od njih bilo je zajedničko da su im karijere bile proklete lošim menadžmentom i gotovo nikakvom pomoći od strane diskografske kuće. Grupa Badfinger je, primjerice, unatoč ogromnoj podršci Georgea Harrisona i Paula McCartneya, te nekolicini velikih hitova ("Without You" će biti poznata u izvedbama Mariah Carey, Harry Nilssona i Valentine Hasan, "Day After Day" u izvedbi Rod Stewarta), izgorjela u paklu depresije članova Petea Hama i Toma Evansa (obojica su počinila suicid), grupa Big Star nikad nije postala 'big star' (njihova ploča "#1 Record" nikad nije postala ploča broj jedan zbog loše distribucije i nerazumijevanja diskografske kuće), a glavni junak naše priče Emitt Rhodes je potpisao 'ugovor s đavlom': diskografskoj kući Dunhill je obećao svakih šest mjeseci novi album, na period od tri godine.

Emitt Rhodes muzičku karijeru završio prije 24. rođendana

Suosjećajna i prepuna razumijevanja kakve diskografske kuće već jesu, Dunhill je Rhodesu nametnula teške penale uslijed neispunjavanja ugovorenih obaveza. A nije da Rhodes nije bio marljiv: sva 4 albuma sadrže pjesme koje je napisao i otpjevao glasom i ustima Rhodes (nema obrada, ni tuđih autorskih upliva!), s izuzetkom debi-albuma Rhodes je odsvirao i sve instrumente (a njih ima hrpica, bez brige).

Ne čudi što mu je za snimanje albuma trebalo minimalno 9 mjeseci (pjesme su kao djeca, jel' tako?), a ponekad i godinu dana. Publika je još sporije doživljavala Rhodesovo stvaralaštvo (jest pitko, ali plitko nije) – tako da su petljanja s diskografskom kućom unosila zbunjenost među Rhodesove poštovatelje.

Ova kompilacija pokriva sve što je Emitt Rhodes objavio pod svojim imenom (minus kompilacije i pjesmu "Listen. Listen"): četiri albuma ("American Dream", "Emitt Rhodes", "Mirror" i "Farewell To Paradise"), po dva na jednom disku, plus singl "Tame the Lion" svjedoče o velikom talentu koji je svoj zvuk bazirao na ostavštini Paul McCartneya.

Unatoč kompozitorskim i vokalnim sličnostima s basistom The Beatlesa, riječ je o umjetniku koji bez problema artikulira svoje autorske impulse: Rhodesove pjesme jesu hipermelodične, ali i često opsjednute, depresivne, uvrnute, te zaobilaze banalnost na koju se McCartney toliko puta u svojoj karijeri 'popiknuo'. To je ozbiljan, neurotičan, štreberski, gotovo starmali pop, usporediv sa "Sgt. Pepperom" i "Odyssey and Oracle" Zombiesa, a rane McCartneyeve albume 'šije' za kilometre, pogotovo Paulov debi "McCartney".

Tijekom slušanja ovih albuma možemo čuti Rhodesa kako koketira s funkom, jazzom, soulom, countryem i folkom, a vokali su mu gotovo nepogrešivi, gitarističke dionice na zavidnoj razini.

Nakon što se čuju ovakve pjesme, zvuči gotovo nestvarno da je Rhodes sa svojom muzičkom karijerom završio prije 24. rođendana, da je prestao nastupati, da više nikad ništa nije izdao (ove je godine napunio 60), tek je nedavno talijanski redatelj Cosimo Messeri snimio dokumentarac o zlosretnom geniju, skromno nazvan "One Man Beatles", a još 2001. je Wes Anderson koristio Rhodesovu "Lullaby" u kultnom "Royal Tennenbaums". U klub obožavatelja Emitta Rhodesa spadaju i Stephen Merritt (Magnetic Fields), Richard Thompson, te matični mu bend Fairport Convention koji je snimio Emittovu "Time Will Show the Wiser".

"The Emitt Rhodes Recordings 1969-1973" je esencijalno izdanje za ljubitelje kvalitetnog power-popa i sve koji vole Beatlese. Znam da su teške riječi, ali ovo toliko vrijedi.

Albumi